Marko Kostanić

Pad nepopularne tehnokratsko-nacionalističke koalicije u Hrvatskoj i raspisivanje prijevremenih izbora za rujan poslužili su kao uvod u političko-ideološka preslagivanja na domaćoj političkoj sceni. No nove pozicije koje za ovu priliku nastoje zauzeti dvije dominantne stranke se izgleda ponovno kreću unutar starih kontradikcija i neriješenih sukoba koji su obilježili nacionalnu povijest posljednjih tridesetak godina

U kontekstu prijevremenih parlamentarnih izbora koji Hrvatskoj predstoje na jesen, glavne političke opcije – HDZ i SDP – posljednje su tjedne provodile u svojevrsnom sondiranju javnog mnijenja. Konkretnije, vođeni “sociološkim” uvidima najboljih PR-ovaca među njima, nastojali su iznaći retoriku kampanje prilagođenu preferencama biračkog tijela koje se inače smatraju fiksnima i podložnima promjeni jedino u slučaju “političkih afera”. Tako navodno imamo većinske konzervativne i liberalne skupine birača, plus tzv. protestne glasače. HDZ-u je posao bio nešto zahtjevniji upravo zbog afera i poraznih učinaka petomjesečne vladavine u koaliciji s Mostom. Njima se, osluškivanjem navodnih biračkih stremljenja, učinilo da bi u ovakvoj urgentnoj situaciji najpragmatičnije bilo ići s “evropskim” licem, umjerenim političarem kakav je njihov evroparlamentarac Andrej Plenković.

Retorički i imidžem priličan kontrapunkt bivšem predsjedniku Tomislavu Karamarku, Plenković je “izabran” da bude jedini kandidat na izborima za predsjednika stranke predviđenima za 17. srpnja. Ipak, nepronična procedura odabira kandidata u najvišim ešalonima stranke nije bila baš najbolje primljena u bazi. Iako prigušeno, na opskurnijim portalima i tzv. društvenim mrežama, članovi su izrazili ozbiljne sumnje u legitimitet Plenkovića kao predsjednika HDZ-a. Osim što nisu baš pobornici umjerenijih stavova, čini se da je za znatan dio članova stranke Plenkovićev obiteljski bekgraund previše “jugoslavenski” i zbog toga ne smatraju da može biti na čelu stranke koja po defaultu predstavlja hrvatski narod. Navodni “nenarodni” elementi u Plenkovićevoj političkoj ličnosti mogu se pronaći u partizanskoj tradiciji njegove obitelji, kao i činjenici da su mu roditelji ostvarili pristojne karijere u vrijeme socijalizma. Premda se čini da ovakav tip zadiranja u obiteljsku povijest graniči s krajnjim političkim neukusom, zapravo je riječ o ideološkom osinjem gnijezdu politike HDZ-a – a i desnice u Hrvatskoj općenito – zadnjih 25 godina. Na tu nesavladivu kontradikciju hrvatskog nacionalizma prisutnu u ključnim resursima njegove legitimacije vratit ćemo se nešto kasnije. Pogledajmo kako se SDP priprema za izbore.

Ako ništa drugo, i njima, kao i HDZ-u, činjenica prijevremenih izbora s kampanjom usred srca turističke sezone donosi olakšanje utoliko što nitko od njih ne očekuje pisanje političko-ekonomskog programa. Ono što preostaje jest rebranding ili nastavak šutnje iz opozicijskog perioda. Iako se još slažu predizborne koalicije, prema najavama iz SDP-a i proleptičkim indiskrecijama njegovog predsjednika Zorana Milanovića, koalicija na čelu koje će biti SDP trebala bi nositi naziv – Narodna koalicija. Radi se pritom o ponešto agresivnijem retoričkom iskoraku u leksičko polje na koje je monopol do sada imao HDZ. Osim samog retoričkog prisvajanja, SDP će tu gestu nastojati i prokazivački legitimirati: najizglednije kroz stalno upozoravanje na nestabilnost koju HDZ sa sobom nosi, kao i na njegove napade na dostupnost zdravstvenog sustava, jednu od rijetkih konzistentnih politika prethodne vlade koja je, sasvim očekivano, u javnosti dočekana krajnje negativno. Iako je posrijedi u prvom redu retorički predizborni manevar, treba barem pozdraviti činjenicu da su se odlučili intervenirati zaobilazeći standardno prilagođavanje urbanim srednjoklasnim zamišljanjima političke pristojnosti, makar se radilo i marketinškoj derivaciji Milanovićeva sociološkog uvida o desnoj tihoj većini koja je navodno osnova hrvatske demokracije. No, kao i u slučaju HDZ-a, i ovaj manevar, navodno oprimjeren vabljenjem Hrvatske seljačke stranke u koaliciju, nije prošao glatko kod simpatizera. Tako poznati kolumnist Novog lista Branko Mijić žali<1 zbog ove odluke SDP-a jer misli da označavanje političke opcije narodnjačkom znači doslovno bijeg od socijaldemokracije. Iako se svakome tko imalo poznaje povijest socijaldemokracije ono može učiniti tek kao, barem retorički, povratak nekim zasadama, Mijić – a sigurno nije usamljen u tome – stvar vidi ponešto drukčije.

Kako navodi u svojoj kolumni, socijaldemokracija predstavlja građanske vrijednosti poput intelektualizma i individualizma, u hrvatskom političkom polju zadnjih pola godine najaktivnije predstavljene u borbama “kulturnjaka” protiv ministra Zlatka Hasanbegovića i u prosvjedima protiv zaustavljanja kurikularne reforme, pa bi odricanje od tih borbi i primicanje “seljacima” bila teška greška SDP-a. Zašto navodna narodna politika ne bi načelno uključivala i prosvjetiteljsku misiju širenja kulture i znanja kroz inače nepropusne klasne barijere, što je bila jedna od ključnih političkih misija socijaldemokratskih partija u dvadesetom stoljeću (kao i one koje je SDP formalni sljednik) nije objašnjeno. Ali, kao i u slučaju nezadovoljnih HDZ-ovaca, i ovdje se radi o strahu od gubljenja osnovnih političkih parametara za razumijevanje ovdašnje političke stvarnosti: konzervativci vs. liberali, nepristojni vs. pristojni, neobrazovani i nekulturni vs. obrazovani i kulturni, ognjištarci vs. kozmopoliti, ruralno vs. urbano i ultimativna – narodna vs. nenarodna vlast. O političkim dosezima takvih podjela ponajviše govori strah da bi ih sada mogli razmontirati Plenkovićevo evropejstvo i Milanovićevo narodnjaštvo. Čini se da lanci tih opozicija svoju opstojnost u prvom redu duguju nerazjašnjenom klasnom sukobu iz osamdesetih godina prošlog stoljeća umjesto nekim vječnim podjelama u hrvatskom društvu. No krenimo redom.

Neupućenijem promatraču bi neobični petomjesečni mandat protekle vlade mogao izgledati prije kao referendumska kampanja o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije nego kao pokušaj vladanja. Tome su prvenstveno pridonijele stalno pobuđivane rasprave o “udbašima” i pripadnicima “lijevog kulturnog miljea” koji su navodno na ključnim kadrovskim mjestima još od vremena Jugoslavije i koji ne dopuštaju “hrvatskom narodu” da napokon uzme vlast u svoje ruke. No vjerojatno je najindikativnija bila rasprava o antifašističkom nasljeđu, aktivirana ponajviše instaliranjem Zlatka Hasanbegovića u Ministarstvo kulture. Najindikativnija jer je predstavljala svojevrsnu komediju zabune. Naime, desnica predvođena Hasanbegovićem nastojala je diskreditirati antifašizam povezujući ga izravno s komunizmom. I barem im se u tome mora priznati da nisu revizionisti u mjeri u kojoj su to perjanice mainstream antifašizma koji žele odstraniti bilo kakve tragove komunizma iz antifašističke borbe, kao da ustanak protiv okupatora i domaćih izdajnika nije povela Komunistička partija nego tadašnje “civilno društvo”. Ali tu otprilike i staje sva politička pamet desnih revizionista: kako nije baš politički oportuno optužiti antifašizam kao takav, oni današnje antifašiste optužuju da pod krinkom “lažnog antifašizma” žele promovirati vrijednosti jugoslavenskog komunizma. A kako nije baš jednostavno pokazati koje to vrijednosti jugoslavenskog komunizma promoviraju domaće liberalne elite, desnica se odlučila prepoznati ih izričito u kontinuitetu sinekura.

I ne smeta ih tu previše što su ti kontinuiteti najizraženiji upravo u HDZ-u jer je za taj tip konvertitstva Franjo Tuđman odavno smislio ideološki imunitet: pomirba svih Hrvata. Desnica naprosto ne može odustati od tog repertoara optužbi jer joj on predstavlja jedno od dva ključna mehanizma proizvodnje “naroda” na čije zastupanje ima monopol. Nastojat ćemo pokazati da je to svojevrsni nesvjesni oblik klasne politike hrvatskog nacionalizma, odnosno naknadno crpljenje političkog tkiva iz potisnutog klasnog sukoba u Jugoslaviji 1980-ih. Prvi je mehanizam konstruiranje kontinuiteta između “komunističkih” i liberalnih autoriteta koji vrše nelegitimnu vlast nad hrvatskim narodom, a – kako taj narod ne bi slučajno počeo i obuhvatnije antielitistički misliti i djelovati – tu je drugi mehanizam: moralističko-viktimološki. Tako umjesto klasnog sukoba kojeg 1980-ih nije imao tko politički artikulirati, dobivamo danas pacifikaciju klasne borbe kroz figuru naroda koji je vječita žrtva manipulacija kulturne elite i komunističkog totalitarizma.

Narod umjesto klase

Već je na razini svakodnevnih političkih prokazivanja lako utvrditi karakter tog pristupa koji za sve nedaće tranzicije optužuje “jugoslavenske elite”. Možemo izdvojiti na primjer učestale igre riječima na gradskim zidovima ili “društvenim mrežama”. Tako se često na liberalni tabloid Jutarnji list referira kao na Yutarnji, a na bivšeg predsjednika Ivu Josipovića kao na Yusipovića. Valja odmah primijetiti da je u igri “engleska” varijanta s ipsilonom koja jasno sugerira elitističku dimenziju. Kako je moguće da novina poput Jutarnjeg lista nezanemarivom broju ljudi predstavlja nešto “komunističko”, iako je od samog početka isključivo bilten krupnog kapitala? Ili da se slična etiketa pripisuje ljudima poput Josipovića ili kolumnistima Jutarnjeg poput Ante Tomića? Iz prostog razloga što kombinacija u kojoj na dvije susjedne stranice imate promociju privatizacije zdravstva i Tomićevu šalu s nekim apsurdnim pojavama hrvatskog nacionalizma, u odsutnosti artikulirane lijeve politike postaje podatan materijal za ideološke kratke spojeve.

No ne radi se samo o trenutnom nedostatku lijeve alternative, već, kao što smo naznačili, i njenom nedostatku 1980-ih. Važno je napomenuti da hrvatska desnica hrvatskom narodu nije dala nikakav politički sadržaj osim bajke o tisućljetnom sanjanju nezavisnosti, već gotovo sav sadržaj za njegovo ideološko oblikovanje crpi iz proturječja lijevih opcija i njihovog sustavnog zanemarivanja interesa radničke klase: bilo da se radi o Savezu komunista u posljednjim godinama SFRJ, bilo da se radi o SDP-u danas. Desne politike upravo zbog tih proturječja i dalje imaju uspjeha te neki tip socijalne plauzibilnosti, a ne zbog nekih njihovih političkih inovacija jer se u političkom smislu tu uglavnom radi o kukavičkim idiotarijama prekrajanja povijesti te paralelnoj poslušnosti pred Bruxellesom i Berlinom. Pokušajmo na dva nedavna primjera pokazati kako ta taktika funkcionira u svakodnevnim političkim raspravama.

U oba primjera radi se o tzv. Facebook statusima desnih političara koji su sada već standardnim automatizmom završili u političkim rubrikama internetskih portala. Prvi je status Milijana Brkića, tadašnjeg glavnog tajnika HDZ-a, iz veljače ove godine. Svrha statusa bila je dodatno zaoštravanje situacije u procesu HDZ-ovog preuzimanja Hrvatske radiotelevizije, a meta statusa bio je njen tadašnji ravnatelj Goran Radman. Brkić tako piše: “Kada je vladajući SDP prije gotovo četiri godine predložio Gorana Radmana, posljednjeg predsjednika Saveza socijalističke omladine Jugoslavije i posljednjeg nositelja štafete, za glavnog ravnatelja HRT-a, on je postavljen na tu funkciju unatoč činjenici da za to radno mjesto nije imao nikakve profesionalne kvalitete i uvijek je dolazio politički. Prvi put je to odlučio CK SKJ, a drugi put Josipović pa ga je ‘preuzeo’ Milanović koji ga sada gorljivo brani.”

Dakle, za početak, standardni repertoar diskvalifikacija pozivanjem na političku prošlost Radmana. No onaj ideološki zanimljiviji i politički operativniji dio dolazi u statusu nešto kasnije. Brkić nastavlja: “Uveo je strahovladu na HRT-u koja njegovom zaslugom danas neodoljivo podsjeća na TV Zagreb, baš kao da mu je ravnatelj Veljko Knežević. Razlika je jedino u tome što se (informativni) program ‘pravi’ po ukusu Zorana Milanovića, a ne Stanka Stojčevića. Radman je interese ‘radničke klase’ zamijenio interesima banaka i korporacija, odnosno podredio svom osobnom interesu.” Ono što odmah upada u oči je kontinuitet koji Brkić uspostavlja između političkih autoriteta u Jugoslaviji i današnjih autoriteta, banaka i korporacija čiji je Radman, bivši dekan privatnog veleučilišta i član nadzornih odbora različitih kompanija, navodni igrač. A najzanimljiviji moment je taj da se radničku klasu stavlja u navodnike. Tim se potezom stječu dva politička poena: sami navodnici taj koncept ili subjekt čine politički izlišnim, ali mu ipak ne niječu sasvim društvenu prisutnost jer se onda ne bi moglo Radmana optužiti za licemjerstvo i kontinuirani rad protiv narodnih interesa. Dakle, prepoznaju se interesi širih slojeva, ali njih se kroz selektivno prokazivanje kontinuiteta političkih elita implicitno krsti interesima hrvatskog naroda. U toj se izdaji interesa radničke klase crpi legitimitet za oblikovanje političkog monopola nad interesima hrvatskog naroda.

Uzmimo drugi primjer, ovaj put je posrijedi status Mira Bulja, člana Mosta, svojevrsnog sinjskog pučkog tribuna koji je svoj desničarski kredibilitet stekao stalnim prisustvom na ustaškim prosvjedima protiv obilježavanja Dana ustanka u Srbu. Otprilike istih dana kad i Brkić svoj, Bulj je objavio status sa sljedećim naslovom: “Ako je Milanović ljevičar onda sam ja Che Guevara!” Status je bio odgovor na Milanovićevu elitističku prozivku da je Bulj zalutao u Sabor, kao i da tamo broji krvna zrnca. Izdvojimo najzanimljiviji dio Buljeva statusa: “Ponosan sam na svoje sinjsko podrijetlo i na to što dolazim iz radničko-seljačke obitelji. Milanoviću, kao što Hrvatska država nije slučajna, tako ni ja nisam slučajni narodni zastupnik! Milanović mora znati da se zastupnikom ne postaje po monarhijskim kriterijima, što bi on možda htio, nego da nekad dolaze iz poštenih radničkih obitelji, braniteljske populacije i ostalih skupina s kakvima se on kao salonski ljevičar očito ne druži. Ja sam zastupnik postao nakon krvavog i mukotrpnog aktivističko-političkog rada i borbe za boljitak malog čovjeka u mom kraju. I nikada nisam ljude dijelio po nacionalnom ključu što mi Milanović imputira.”

Kao što sugeriraju sam “naslov”, zatim ponosno isticanje radničkog porijekla, kao naposljetku i prozivka Milanovića za “salonsko ljevičarenje”, politički legitimitet Bulj ne crpi iz samosvojne politike već iz diskreditiranja SDP-ovog ljevičarstva. Bulj, kao i Brkić, a i nacionalistička desnica uopće koja nije u stanju artikulirati socijalno-ekonomski “narodni” program, ideološki zaklon mora pronaći u praznom mjestu ljevice, konkretnije političkom bankrotu SDP-a – a prije njega i Saveza komunista – u posredovanju društvenih interesa radničke klase. Drugim riječima, hrvatski narod se početkom devedesetih nije probudio iz tisućljetnog sna već izravno iz krize i kolapsa jugoslavenskog projekta.

Kao što smo već napomenuli, djelatan je i drugi ideološki mehanizam u oblikovanju figure naroda, a posrijedi je viktimologija. Sva socijalna i politička povijest od 1945. do 1990. godine nastoji se svesti na predodžbu da je hrvatski narod bio žrtva autoritarnog jugoslavenskog projekta. Onda se prikladno postavljaju linije kontinuiteta između političkih likvidacija kolaboracionista nakon Drugog svjetskog rata i sudjelovanja Jugoslavenske narodne armije u ratnim zločinima tijekom rata devedesetih. A ono što se pritom predstavlja kao dokaz kontinuiteta politike koja se, eto, nije ni na ničem drugom zasnivala nego na maltretiranju i ubijanju Hrvata, jest petokraka na čelu. Pred tim “dokazom” antihrvatske prirode jugoslavenskog projekta, petokrake na kapi ratnih zločinaca iz 1990-ih, prilično često uzmiču i branitelji antifašističkog nasljeđa, kao da su simboli čvrsti jamci političkog kontinuiteta, a ne upravo poprišta na kojima se politička borba odvija. Bez obzira na neosporivu autoritarnost jugoslavenske vlasti, legitimitet moralističko-viktimološke dimenzije naroda također se crpi iz krize projekta 1980-ih.

Nedostatak politički angažiranog čitanja tih zbivanja u klasnom ključu otvorio je prostor za bujanje nacionalne mitologizacije. Pa se tako i današnji zahtjevi za lustracijom zapravo mogu čitati kao naknadni pokušaj “rješavanja” klasnog sukoba moralnim sredstvima. Ne samo zato što je u jugoslavenskom periodu prostor za takav tip politizacije krize bio ideološki prilično zatvoren raskorakom između službene ideologije i društveno-ekonomske stvarnosti, nego zato što je i u današnjim skučenim uvjetima neoliberalnog konsenzusa i zadatosti periferne pozicije izuzetno zahtjevno artikulirati i aktivirati klasnu politiku. U tom se zatvorenom krugu “vječnih osamdesetih” mobiliziraju kompenzacijski antagonizmi poput onog između partijskog aparata i hrvatskog naroda. Sasvim se pritom zaboravljaju trendovi unutar partije, odnosno činjenica da je broj radnika zastupljenih u partijskim ešalonima snažno opadao svakim desetljećem postojanja Jugoslavije. No ova viktimološka dimenzija hrvatskog naroda ima i bitnu političku funkciju danas, onu pacifikacije: ako se taj narod politički konstituirao kao žrtva i sada se nalazi na vječnoj rehabilitaciji, sav njegov politički kapacitet je ideološki steriliziran.

Neriješeni sukobi

Također, među proturječjima jugoslavenskog projekta koja predstavljaju resurse za formiranje hrvatskog nacionalizma, ne bi trebalo zaboraviti niti dimenziju nejednakog razvoja Jugoslavije, odnosno frapantne razlike među pojedinim dijelovima zemlje. Odmah je potrebno napomenuti dvije stvari: nejednaki razvoj je prvenstveno učinak zatečenog stanja 1945. godine, iako to naravno ne znači da se partijska rukovodstva mogu lišiti odgovornosti. Naime, samo ako pogledamo željezničku mapu u tom periodu bit će nam puno toga jasnije. Tada postojeće pruge pokrivale su samo zapadni dio zemlje na potezu Ljubljana – Zagreb – Rijeka uz poveznicu s Beogradom. Sve južnije i istočnije bilo je potpuno odsječeno i infrastrukturno nepodesno za nužnu brzu industrijalizaciju. Uz ostale nepovoljne okolnosti za ravnomjeran razvoj, primjerice u kvalifikacijama radne snage, nimalo ne čudi što su se parametri inicijalno zatečenog stanja reproducirali. Druga stvar, ponešto nepovoljnija za domaći nacionalizam, jest ta što je Hrvatska većim dijelom spadala u najrazvijenije dijelove bivše države, no poneki aspekti nejednakog razvoja isto su se uspijevali iskoristiti u konstrukciji mitskog naroda. Dovoljno se sjetiti primjera i uloge Hercegovaca devedesetih, tih čuvara hrvatskog nacionalnog bića tijekom godina mraka. Nije se, naravno, kod Hercegovaca radilo o razvijenijim nacionalnim sentimentima nego kod ostalih, već prije o spomenutom nejednakom razvoju. Manje-više uz iznimku Mostara, cijeli hercegovački kraj nije iskusio dobrobiti jugoslavenskog modernističko-industrijskog projekta.

Razlog tome je u prvom redu nepovoljan geografski položaj s obzirom na zatečenu infrastrukturu, a neki bi dodali da je zaobilaženje imalo i veze s političkom osvetom zbog navodne rasprostranjenosti ustaša u tom kraju kroz Drugi svjetski rat. Činjenica je svakako da su postojale mase ljudi koji nisu uživali u uspjesima modernizacije, niti iskusili klasnu mobilnost, i koji su zapravo u velikom broju postali radna snaga za izvoz – popularni gastarbajteri. U trenutku u kojem se jugoslavenski projekt raspada, oni postaju autentični svjedoci njegovog otpočetka zapisanog neuspjeha: Hrvati s licencom. No, za hrvatske građanske slojeve, također pobornike državne samostalnosti, bili su preautentični pa su postali predmet žestokog ismijavanja i meta najvulgarnijeg šovinizma. Status Hercegovaca u postjugoslavenskom periodu predstavlja jednu od interesantnijih povijesnih ironija: lumpenproleter i niskokvalificirani radnik zaobiđen socijalističkom modernizacijom nakon raspada socijalizma predstavlja autentično lice nove nacionalne kapitalističke države kojeg se građanstvo koje je srednjoklasni uzlet doživjelo u socijalizmu najenergičnije odriče.

Kao što smo pokušali istaknuti, hrvatski “narod” u današnjoj političkoj imaginaciji predstavlja derivat nerealiziranog klasnog sukoba iz 1980-ih godina. Prisjetimo se, te su godine u Jugoslaviji bile period intenziviranih štrajkačkih aktivnosti, snižavanja standarda i mjera štednja proizašlih iz ugovora s Međunarodnim monetarnim fondom. Već otprije integrirana u međunarodno tržište, Jugoslavija je doživljavala kapitalističku krizu protiv koje je na raspolaganju imala metode snižavanja cijene rada i standarda, a iza sebe zakržljalu ideologiju po kojoj bi ta država, uz Partiju, odnosno Savez komunista kao politički subjekt, trebala zastupati interese radničke klase. I sve to u kontekstu raspadanja cijelog socijalističkog bloka. U tom smislu ne čudi osnivanje fronti po republičkom i kasnije nacionalističkom ključu. Kao što ne čudi ni, na primjer, nacionalistički prosvjed radnika splitskog škvera u proljeće 1991. tijekom kojeg je ubijen makedonski ročnik u JNA, ako znamo da je nekoliko godina prije plaća u brodogradilištu bila smanjena za 40 posto. Potpuni ideološki kolaps i dezorijentiranost najbolje predstavlja prosvjed radnika Borova u Beogradu 1988. godine. Prije nego što citiramo opis te nadrealne scene, valja spomenuti da su gotovo sve radničke mobilizacije u Jugoslaviji kroz 1980-te bile prilično titoistički i projugoslavenski intonirane, sve dok se radnici nisu zatekli u praznom političkom prostoru lišeni bilo kakve medijacije njihovih zahtjeva. A onda su neki iz rezervne armije rada prešli u prave armije.

Dakle, prema opisu Branke Magaš iz njene knjige o raspadu Jugoslavije:2 “Nakon što su im plaće snižene za 30 posto u sklopu mjera štednje Federalne vlade, 2000 radnika Borova pojavilo se u Beogradu gdje su zahtijevali sastanak s predstavnicima vlade. Nakon što su ih 5-6 sati ostavili na užasnoj vrućini kako bi ‘omekšali’ prije sastanka, njihova strpljivost na kraju se iscrpila, odgurnuli su čuvare i ušli u prostore Skupštine – čin nezabilježen u poslijeratnoj Evropi. Nakon što su ušli u zgradu prva stvar na koju su naletjeli bile su nacionalne mitologije jugoslavenskih naroda, utjelovljene u kipovima opskurnog srednjovjekovnog slovenskog princa Kocelja, jednako tako opskurnog hrvatskog kralja Tomislava, nešto manje opskurnog (s obzirom na to da je živio nekoliko stoljeća kasnije) srpskog cara Dušana i, naposljetku, Karađorđa, vođe devetnaestostoljetnog srpskog ustanka protiv Turaka, možda s najviše zasluga uvrštenog u ovaj nacionalni Panteon. Ovi drevni nacionalni totemi podignuti su nakon Prvog svjetskog rata – njihove živuće ekvivalente, međutim, nije se nigdje moglo vidjeti.”

Prazna jugoslavenska Skupština koju okupiraju radnici Borova najplastičnije dočarava prazno mjesto klasnog sukoba. Da bismo kontekst dodatno podebljali i naglasili razinu političke i ideološke konfuzije, navedimo dva citata čelnika republičkih Partija iz te iste godine, također iz knjige Branke Magaš. Prvi je onaj Milana Kučana, kasnijeg slovenskog predsjednika, izrečen u ožujku 1988. godine na sastanku Partije na saveznom nivou. Kučan je upozorio da cijela stvar ekonomski ne funkcionira i da komunisti ne mogu ponuditi odgovor na trenutnu situaciju: “Komunisti su u defanzivi jer naše politike ne daju nikakve rezultate, ne okreću stvari u boljem smjeru, ne obećavaju perspektivu. Zato su komunisti šutljivi i u defanzivi pri napadu kritičara i opozicije koji svoje argumente crpe iz realnosti: situacija ih opskrbljuje municijom, a argumenti koji proistječu iz realnosti su mnogo učinkovitiji od onih koji dolaze iz ideologije.” A kako je “ideologiju” i “realnost” nastojao pomiriti “američki bankar” i “posljednji socijalistički diktator”, Slobodan Milošević, moglo se čuti na sastanku Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije pola godine kasnije: “Suvremeno, učinkovito, samoupravno-socijalističko i, prije svega, demokratsko društvo, može se izgraditi jedino na osnovi robne proizvodnje i moderne tržišne ekonomije. Tržište je danas jedini demokratski mehanizam koji valorizira poslovne ideje i aktivnosti ekonomskih subjekata. Bez robne proizvodnje, samoupravljanje može biti jedino apstraktni politički odnos.”

Kao što smo već nekoliko puta napominjali, u tom spletu ekonomskih, političkih i ideoloških proturječja događa se fermentacija nacionalizma i mitologiziranje naroda. I to je otprilike sve što današnja desnica ima na raspolaganju, jer nikakav ekonomski-socijalni model tom istom narodu nakon očite propasti tranzicijskog projekta ne mogu ponuditi. Sve što im preostaje je daljnje čačkanje i pokušaji čišćenja tih kontradikcija kako se razlozi za neuspjeh ne bi tražili u današnjem političko-ekonomskom kontekstu, nego u onom otprije 30-40 godina. Ne radi se tu o nekim manipulativnim zaobilaznim taktikama, već o perzistentnosti tog “neriješenog” klasnog sukoba čiji smo i dalje taoci: bilo u smislu “vrijednosnih politika” kroz koje se prelomio, bilo u smislu diskvalifikacije bilo kakvih klasnih politika kao nelegitimnih. I zato nema ništa čudno u tome da se u Hrvatskoj i dalje više raspravlja o Jugoslaviji nego o savezu kojeg je trenutno ta Republika član – Evropskoj uniji. Jer da bi se danas kritički pristupilo Evropskoj uniji, Jugoslavija je nezaobilazna stanica: ne zbog tih često povlačenih paralela između njenog raspada i trenutne dinamike unutar Unije, nego zato što su koncepti naroda, suverenosti, kolektivnih interesa i socijalne pobune duboko prožeti ishodom njenog raspada.

U tom je kontekstu HDZ-ov antikomunizam tragikomičan. Pored toga što je prožet dubokom kontradikcijom između protržišnih reformi po diktatu Zapada i nacije kao organske zajednice solidarnosti, njegov antikomunizam je presudno ovisan o neuspjehu realizacije komunističkog projekta. Mjesto na koje HDZ retroaktivno upisuje narod – na predstavljanje čijih interesa ima monopol – mjesto je suspenzije samoupravljačkog eksperimenta uvođenja, riječima Darka Suvina, plebejske demokracije. Antikomunizam hrvatskog nacionalizma “komunističko zlo” vidi upravo u neispunjenju komunističkih obećanja demokracije, slobode i socijalne pravde. I kao što smo istaknuli u primjerima, uspješno eksploatira proturječja tog neispunjenja, sustavno zanemarujući herojske napore komunista: oslobođenje zemlje, (selektivnu) modernizaciju i industrijalizaciju i pokušaj gradnje društvene solidarnosti. I nije slučajno da njihove današnje optužbe za “lijevu kulturnu hegemoniju” neobično nalikuju lijevoj kritici jugoslavenskih vlasti kroz etiketu – crvene buržoazije.

U tome se sastoji sva jalovost hrvatskog nacionalizma: ništa drugo ne može ponuditi svom narodu osim opsesivnog kopanja po kontradikcijama jugoslavenskog projekta. A koliko je u slučaju HDZ-a posrijedi “narodna” stranka, najbolje se vidi po posljednje dvije afere čelnih ljudi Karamarka i Brkića: da se radi o narodnoj stranci status vođa ne bi ovisio o pomno pripremljenim i plasiranim, krajnje neobičnim, aferama. S druge strane, SDP je tu da drži status quo i omogućuje reprodukciju hrvatskog nacionalizma po navedenim obrascima. I zato se čini kao da je upravo SDP, a ne HDZ, zapravo njegova stožerna stranka.


1 Branko Mijić, “Hrvatski 9/11”, Novi list, 4. srpanj 2016.
2 Branka Magaš, The Destruction of Yugoslavia: Tracking the Break-up 1980-1992, Verso, London – New York, 1993.