Pierre Rimbert

Ogromno nepodudaranje između inicijalne Tobinove ideje poreza na financijske transakcije i recentnijih ublaženih prijedloga njegova uvođenja te pretjerano odugovlačenje koje još uvijek nije ishodilo nikakav dogovor, ljevici može biti dobra pouka. Ukoliko bude spremna usvojiti lekciju o višestrukoj opasnosti i zamkama umjerenosti, možda uspije obnoviti političku imaginaciju nužnu za postavljanje zahtjeva koji nadilaze obranu statusa quo

Tražiti malo a očekivati mnogo: osamnaest godina nakon stvaranja “Udruženja za Tobinov porez u korist građana” (ATTAC) u lipnju 1998. godine, inicijativa za porez od 0,01 do 0,1 posto na financijske transakcije, koju je pokrenuo ekonomist James Tobin kako bi “ubacio malo pijeska u kotačiće” tržišta, još uvijek nije provedena. Ublaženi oblik o kojemu bez pretjeranog entuzijazma pregovaraju europski krugovi donio bi tek dio od iznosa (više od 100 milijardi eura) na koji se u početku računalo. Ali zašto je ljestvica zapravo spuštena tako nisko? Zašto smo se toliko borili kako bi uveli jednu tek neznatnu smetnju u spekulativni mehanizam? Naknadna pamet i pouke velike krize 2008. godine sugeriraju da bi čista i jednostavna zabrana određenog kretanja parazitskog kapitala bila jednako korisna.

Oprez u zahtjevima odražava duh vremena, u kojemu se vjerodostojnost jedne organizacije u urbanoj i kultiviranoj javnosti mjeri njezinom umjerenošću. Nakon urušavanja SSSR-a, kraja Hladnog rata i proglašavanja “kraja povijesti” od strane američkih neokonzervativaca, svaka je frontalna opozicija kapitalističkom tržištu bila delegitimirana, ne samo u očima vladajuće klase, nego i srednjih klasa koje su postavljene u centar političke igre. Biti uvjerljiv, mislilo se, znači pokazati se “razumnim”.

Naravno, čuveni je infradecimalni porez od 0,1 posto – čak i neostvaren – neosporno dobra lekcija: ako se ekonomski poredak opire čak i tako skromnim intervencijama, to znači da se on ne može reformirati – treba ga dakle revolucionirati. Ali za ovo otkriće trebalo je odigrati igru na protivničkom terenu, na terenu “ekonomske razboritosti”. U Francuskoj se ideja da se poretku treba suprotstavljati umjereno nametnula paralelno dok se politička inicijativa selila u suprotni tabor. Od liberalnog zaokreta vlade Pierrea Mauroya u ožujku 1983. godine, ne samo da je ljevica prestala zastupati prijedloge koji su kadri “transformirati život”, nego su političari svih uvjerenja na radnike sručili teret industrijskog restrukturiranja, antisocijalnih reformi i proračunskih mjera štednje.

U razmaku od nekoliko godina, odnos prema budućnosti se izmijenio. Dok je pobuna metalskih radnika u Longwyju protiv zatvaranja željezare 1978.-1979. svojom inventivnošću ocrtavala skicu jednog radničkog alternativnog društva,1 jednako masovna pobuna iz 1984. već je napustila san o društvenoj transformaciji. Čas za prelazak u defanzivu kucnuo je u Francuskoj početkom 1980-ih, kao i u Njemačkoj, nakon što je ukroćena vanparlamentarna opozicija, te 1985. u Velikoj Britaniji, nakon neuspjeha velikog štrajka rudara. Od tada cilj postaje tek učiniti život manje teškim, ušančiti se ne bi li ublažili tempo i efekte deregulacije, privatizacije, trgovinskih sporazuma i rastakanja radnih prava. Spašavanje socijalnih stečevina postaje neophodan preduvjet borbe, diktira vlastite prioritete i malo pomalo se nadaje kao konačni i neprevladivi horizont borbi.

Uoči predsjedničkih izbora 1995. godine čak i stranke koje se predstavljaju kao komunističke odustaju od većih zahtjeva, zalažući se nadalje tek za zabrane otpuštanja, povećanje minimalne plaće i smanjenje radnog vremena u okviru nepromijenjene plaće. Pokret pod vodstvom CGT-a i sindikata Solidaires koji je izborio pobjedu u studenom-prosincu 1995. protiv reforme socijalnog osiguranja koju je vodio Alain Juppé, za određeno vrijeme je davao za pravo hipotezi prema kojoj je beskrvnu političku ljevicu odmijenila ojačana sindikalna ljevica. Nastavak borbe, međutim, obilježit će uzlet alterglobalizma.

Po svom internacionalnom pristupu, kalendaru okupljanja i novim načinima borbe, ATTAC i alterglobalizam općenito su počivali na principima koji su ih ujedno razlikovali od ideoloških sukoba post-šezdesetosmaša i od moralnih indignacija poput onih tzv. humanitarnih restorana (“Restos du cœur”): stručna protuargumentacija, oslonjena na znanstvene analize sačinjene kako bi uvjerile simpatizere kojima su bliskije sveučilišne predavaonice nego tvorničke pokretne trake. Sa svojim sociolozima i ekonomistima, kraticama u postocima i dekodiranjem, antipriručnicima i ljetnim školama, ATTAC si je dao zadaću da popularizira stručnu kritiku ekonomskog poretka. Na svaku odluku vlade koja je dovodila do daljnjeg slabljenja javnih servisa, na svaki sporazum o slobodnoj trgovini iz kuhinje međunarodnih financijskih institucija, odgovarali bi besprijekornom argumentacijom, desetinama knjiga, stotinama članaka.

Bilo da je riječ o nejednakostima, međunarodnoj politici, rasizmu, muškoj dominaciji ili ekologiji, svaki prosvjedni sektor izlaže sada svoje mislioce, svoje akademske radnike, istraživače koji će političke izbore podmazati znanstvenom legitimacijom i tako ih učiniti vjerodostojnima. Zajedno s konjunkturnim pogoršanjem životnih uvjeta, njihova je kritika uspjela mobilizirati one dijelove politički neorganiziranog stanovništva koji su se također pokazali ranjivima na globalizaciju, čije se nasilje dotad koncentriralo na radništvo.

Pokret, s kojim je i Le Monde diplomatique usko povezan, uvjerio je sve u svoju ozbiljnost, odnio intelektualne pobjede u knjigama, u tisku, čak se probio i na televizijske ekrane. Neumorno su dugo ponavljali dokaze dok su politički protivnici, bez skrupula i bez predaha, provodili svoje “reforme”. Kako je već ranije sugerirao kontrakulturni val 1970-ih godina, politički poredak desnice jako se dobro prilagođava bestselerima ljevice. Znanstvena dobra volja suprotstavljena političkoj lošoj vjeri protivnika nesumnjivo je popularizirala kritiku. No nije ju učinila puno djelotvornijom, kako smo naučili iz gorkog iskustva 2015. godine, kada akademski verificirana razmišljanja grčkog ministra financija, Janisa Varufakisa, nisu imala težinu spram konzervativne ustrajnosti Eurogrupe.2

Na ideološkoj freski razdoblja 1995.-2015. koegzistiraju dva proturječna elementa. S jedne strane, isprva nesigurna, potom žestoka repolitizacija kroz niz borbi i masovnih socijalnih pokreta: migrantskih radnika 1995.-1996., nezaposlenih 1997.-1998., alterglobalističkog vala 2000.-2003., umirovljenika 2003., studenata 2006., ponovno umirovljenika 2010., radnika 2016., odbacivanja velikih beskorisnih projekata (naročito od 2012). S druge strane, progresivne institucije su oslabljene: sindikalne snage stjerane uza zid, društveni pokret usmjeren – ili preusmjeren – prema stručnoj ekspertizi, dijelovi radikalne ljevice zaglavljeni u diskreditiranoj institucionalnoj igri. Inspiracija, nada, imaginacija i gnjev jednih ne rezoniraju sa sloganima, knjigama i programima drugih.

Zamke “umjerenosti”

Sve upućuje na to da je trideset godina defanzivne borbe lišilo političke strukture sposobnosti da predlože poželjan i mobilizirajući dugoročni cilj, one “sretne dane” koje je francuski pokret otpora (Résistance) zamišljao početkom 1943. godine. U puno manje mračnom kontekstu nego tada, veliki broj organizacija i aktivista odustao je od traženja nemogućeg i zadovoljio se time da traži prihvatljivo: ne ići naprijed, nego nastojati zaustaviti nazadovanje. U mjeri u kojoj ljevica svoju skromnost promiče u strategiju, strop njenih želja se spušta do samog praga depresije. Usporiti tempo nazadovanja: nužna zadaća, no i vrlo obeshrabrujuća perspektiva utoliko što “mogući drukčiji svijet” čini sličnim ovom postojećem, samo nešto manje degradiranim. Kao simbol jednog doba, prekarnost je obilježila ideološke bitke – “prekarno”, od latinskog precarius: “dobiveno molitvom, umoljeno”.

Svjedočimo li kraju ovog ciklusa? Razvoj pokreta kakav se može pratiti od početka 2010-ih godina na nekoliko kontinenata izrodio je struju, manjinsku ali utjecajnu, kojoj je dosta toga da zahtijeva samo mrvice, a žanje samo vjetar. Za razliku od studenata buržujskog porijekla iz svibnja 1968., prekarnost je za ove prosvjednike još od studija bila ili jest životna činjenica. I za razliku od povorki iz 1980-ih, nimalo se ne plaše izjednačavanja svojeg radikalizma s režimima Istočnog bloka ili s “gulazima”: svi koji su mlađi od 27 godina su rođeni nakon pada Berlinskog zida. To nije njihova priča. Najčešće potječu iz deklasiranih dijelova srednjih slojeva masovno proizvedenih krizom, vrlo su glasni na skupštinama, na disidentskim web stranicama, u okupiranim “zonama za obranu” (zones à défendre), pokretima za okupaciju, kao i na marginama političkih i sindikalnih organizacija, što je glazba kakvu zadugo nismo čuli.

Oni kažu: “Cijeli svijet ili ništa”; “Ne želimo tek ublažiti siromaštvo, hoćemo da se bijeda ukine”, kako je pisao Victor Hugo; dakle, ne samo zaposlenja i plaće, nego kontrolirati ekonomiju, zajednički odlučivati o tomu što će se i kako proizvoditi, kao i što znači “bogatstvo”. Ne samo ravnopravnost muškaraca i žena, nego apsolutnu jednakost. Ne tek poštovanje za manjine i različitosti, nego bratstvo i odnos jednakosti među svima koji pristupe zajedničkom političkom projektu. Nipošto “eko-odgovornost”, nego suradnički odnos s prirodom. Ne ekonomski neokolonijalizam prerušen u humanitarnu pomoć, nego emancipaciju naroda. Sve u svemu: “Hoćemo sve”, a njihova ambicija toliko nadilazi uobičajeni politički horizont da je mnogi interpretiraju kao odsustvo svih zahtjeva.

Pa iako postavljanje ljestvice visoko ni za milimetar ne povećava šanse za uspjeh, ova nova ambicija donosi dvostruku korist. Radikalne struje prosvjednika, već neko vrijeme ne pretjerano glasne i načelno nesklone političkim organizacijama, sada kapilarno utječu na stranke, primjerice u povezanosti pokreta Occupy Oakland i aktivista koji su se angažirali u kampanji za demokratskog kandidata Bernieja Sandersa, dakle u izrazito institucionalnom okviru predsjedničke kampanje. No iznad svega, ovaj novi procvat osnažuje defanzivne bitke jer prosvjednici u teškim uvjetima ponovno imaju oslonac u dugoročnim ciljevima i, u nedostatku sasvim organiziranog projekta, u principima transformacije koji osvjetljuju budućnost. Jer htjeti sve, čak i kad ne dobivamo ništa neposredno odmah, to znači obvezati se da definiramo ono što zaista želimo, radije nego da prežvakavamo ono što više ne podnosimo.

Bilo bi pogrešno u ovoj izmjeni vidjeti pomak od konkretnih zahtjeva djelovanja ka zazivanom idealizmu: ona zapravo ponovno postavlja borbu na klasične osnove. Još od kraja 18. stoljeća političke su stranke, a potom i sindikati, uvijek pokušavali artikulirati, kako dugoročne strateške ciljeve, tako i neposredne taktičke bitke. U Rusiji boljševici primarnu ulogu daju partiji, a radničke organizacije smještaju na drugo mjesto. U Francuskoj anarhosindikalisti integriraju “dvostruku zadaću: svakodnevica i budućnost”. S jedne strane, piše u Povelji iz Amiensa koju je CGT usvojio na 9. kongresu iz 1906., sindikalizam slijedi “svakodnevno djelovanje zahtjevima (…) za realizaciju neposrednih poboljšanja”, dok s druge strane, “priprema integralnu emancipaciju, koja se može realizirati samo eksproprijacijom kapitalista”.

“Trag sna nije manje stvaran nego trag koraka”, primijetio je povjesničar Georges Duby. Kad je o politici riječ: san bez koraka raspe se u maglovitom nebu ideja, ali korak bez sna tapka. I korak i san ocrtavaju put: politički projekt. U tom pogledu, ideje koje zastupa ljevica i koje zadnjih godina reaktiviraju pokreti nastavljaju se na univerzalnu tradiciju egalitarističkih pobuna. U travnju je održan panel na kojem su sudionici prosvjeda i pokreta “Nuit debout” na trgu Republike u Parizu prikupili i obznanili svoje političke prijedloge: “Promjene Ustava”, “Socijalizirani kreditni sustav”, “Opozivost izabranih”, “Doživotna plaća”. Ali također: “Njegujmo nemoguće”, “Uspravna noć postat će uspravan život”, kao i “Tko ima oružje, ima kruh” – s blankističkim akcentima.

Uz europske socijalizme – utopijske, marksističke ili anarhističke – suvremene radikalne pokrete treba povezati s kohortama aveti pobunjenih koji opsjedaju povijest klasne borbe, od grčke antike do prvih kršćana, od arapskih Karmata (kraj XI. stoljeća) do granice na Istoku. Kada je kineski seljak Wang Xiaobo 993. stao na čelo pobune u Qinchengu (Sečuan), proglasio je da je “dosta nejednakosti koja postoji između bogatih i siromašnih” i da je želi “poravnati u korist naroda”. Pobunjenici su na licu mjesta primijenili njegove principe. Skoro tisućljeće nakon toga, revolt u Taipingu, između 1851. i 1864. dovest će do privremenog osnivanja disidentske kineske države zasnovane na sličnim principima.3 Baš kao i na Zapadu, pobune su okupljale utopističke intelektualce koji su novim idejama osporavali uspostavljeni poredak te revoltirane siromahe odlučne vilama nametnuti jednakost.

Zadatak našeg doba sasvim sigurno je manje mučan. Nakon stoljeća i pol borbe i društvene kritike, ulozi su jasni, a u samim institucijama postoje solidne točke oslonca. Stoga se poželjna konvergencija između kultiviranih srednjih klasa, etabliranog radništva te prekarnih i prostorno segregiranih radnika ne okuplja više oko socijaldemokratskih stranaka čije vrijeme istječe, nego oko formacija koje ispisuju politički projekt koji bi bio kadar iznova sjati “suncem budućnosti”. Umjerenost je izgubila svoju stratešku prednost. Biti razuman, racionalan znači – biti radikalan.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

*Tekst je objavljen u 42. broju hrvatskog izdanja LMD-a.


1 Vidi Pierre Rimbert i Rafaël Trapet, “La commune de Longwy”, Le Monde diplomatique, listopad 1997.
2 Vidi Yanis Varoufakis, “Leur seul objectif était de nous humilier”, Le Monde diplomatique, kolovoz 2015.
3 “Les traditions égalitaires et utopiques en Orient”, u: Jacques Droz (ur.), Histoire générale du socialisme, tom 1, Presses universitaires de France, Paris, 1972.