Johan Popelard

Suočeni sa sve oskudnijim javnim dotacijama, veliki muzeji i druge prestižne kulturne institucije u Francuskoj sve više ovise o privatnim donatorima. No privatna potpora ima potencijalno dalekosežne posljedice po sam karakter tih institucija

“Muzeji se u bescjenje rasprodaju poduzetnicima. Kada vidim ime Wendel (…) na zidovima Centra Pompidou u Metzu, bude mi zlo.”1 U vrijeme francuske predsjedničke kampanje, Aurélie Filippetti, tada zastupnica departmana Moselle, pobunila se protiv partnerstva sklopljenog između muzeja i bivše metalurške grupacije “koja je stoljećima vladala čelikom u pokrajini Loreni”, a koja se u međuvremenu pretvorila u investicijski fond. Grupacija Wendel odgovorila je priopćenjem u kojem je izrazila svoju “zapanjenost” takvim stavom. U pravu su: njezina izjava bila je sasvim suprotna naporima uloženim u razvoj mecenatstva u Francuskoj kojima se želi od muzeja napraviti prostor gdje će se “tvrtka osjećati kao kod kuće”2, kao što je to 2005. godine formulirala direktorica razvoja muzeja Louvre.

Aurélie Filippetti danas je ministrica kulture i ne samo da ime Wendel i dalje krasi zid Centra Pompidou-Metz, već ni ona sama ne prestaje pokazivati svoju privrženost konceptu korporacijskog mecenatstva. Uostalom, predmet jedne od prvih ministričinih intervencija bila je obrana politike poreznih olakšica za poduzeća koja su aktivna u ovom tipu financiranja kulture: “Država se ne može lišiti mecenatskog odnosa”3, a naročito ne u trenutku kada se smanjuju javni izdaci za kulturu. Vlada Jean-Marca Ayraulta tako vjerno nastavlja politiku svojih prethodnika, koji su tijekom posljednjih trideset godina svakako nastojali da ga se ne liše. Još 1983. Jack Lang, zabrinut zbog spajanja “ekonomskog svijeta” i “svijeta stvaratelja” proglašava da su “duh poduzeća i snage imaginarija u stanju sklopiti pogibeljne saveze”.4 Poslije prvih mjera, koje stvaraju zakonodavni i fiskalni okvir, poduzetih krajem osamdesetih godina na inicijativu Françoisa Léotarda, ministra kulture i komunikacija, a zatim Edouarda Balladura, ministra financija, presudan je bio zakon od 1. kolovoza 2003. godine. Taj zakon, koji je predstavio Jean-Jacques Aillagon, tadašnji ministar kulture (kasniji savjetnik poduzetniku Françoisu Pinaultu i drugim ljubiteljima umjetnosti za projekte akvizicije ili proizvodnje kulturnih dobara), poduzećima-mecenama priznaje smanjenje poreza u visini od 60 posto iznosa donacije. Na internetskoj stranici ministarstva kulture piše da je taj zakon “Francuskoj omogućio da se okoristi fiskalnim mjerama koje su među najpoticajnijima u Europi”. To je previše skromno: spomenute mjere “nisu samo dostigle razinu svojih anglosaksonskih i američkih ekvivalenata, one su je u velikoj mjeri nadmašile”, pojašnjava Revizorski sud u izvješću iz ožujka 2011. Operacija je uspjela: između 2006. i 2009. godine broj pokroviteljstava se više nego udvostručio, od čega su profitirale prije svega velike institucije. Tako se iznos za Louvre u tri godine popeo sa 10.010.000 na 28.495.000 eura, što predstavlja ukupno 6,2 posto, odnosno 11,9 posto njegovih prihoda.

Smanjenje poreza nije jedina prednost. Osim privilegiranog pristupa prostorima institucije koju potpomažu i ostalih propusnica, mecenama se nude i protuusluge u vidu PR-a koje se mogu popeti i do 25 posto ukupne svote donacije: od imena i logoa mecena na oglasima, pozivnicama i internetskim stranicama, sve do zahvale ugravirane u mramor za izuzetne donatore, za što je primjer Louvre, gdje je takva gesta zahvalnosti montirana na piramidu. To što su “vizuali” poduzeća postavljeni uz djela, pa se tako nameću pogledu posjetitelja izložbi, zle bi jezike moglo nagnati na zaključak da je razlika između mecenatstva i sponzorstva i više nego nejasna. Premda ih zakonodavstvo razlikuje – “sponzorstvo” je reklamna i komercijalna mjera – stvarna razlika je prije u stupnju intenziteta nego u njihovoj prirodi. “To su delikatna pitanja”, priznaje Vijeće Narodne skupštine za kulturna pitanja i obrazovanje na upit o “novim oblicima kulturnog mecenatstva”. Kao što su delikatna i pitanja koja se postavljaju pred organizatore izložbi kada moraju odlučiti o prihvatljivoj mjeri promocije svojih mecena ili čak imenovanju cijelih muzejskih dvorana po njima: “U kontekstu redukcije javnih izvora financiranja, ‘utrka’ za mecenama može doprinijeti ustanovljenju odnosa snaga koji ne mora uvijek ići u prilog korisnicima.”5

Ustvari, ekonomija mecenatstva, konkurencijska i neegalitarna, prisiljava ustanove da joj se prilagode. Kultura je prisiljena naviknuti se na jezik korporacija. A kultura brzo uči. Lađa Velike palače (Grand Palais), otvorena za najam ili ustupljena kao protuusluga, transformira se u prostor poduzetničkih proslava, “koktel, večera, glazba, plazma ekran, igraća konzola, sajmišni animatori… Vraćamo se u djetinjstvo pomoću vrtuljka, auto-skutera i naročito ‘pecanja patkica’!”6 Muzej postaje mjesto društvenosti za “poduzetnike” i “donositelje odluka”. “Ako postanete mecena Louvreu, pridružujete se utjecajnoj mreži francuskih i stranih partnera.”7 Stavljen u službu “korporativnog identiteta” – kao što je Jean-Paul Claverie, zadužen za mecenatstvo u korporaciji Louis Vuitton, Moët i Hennessy (LVMH), nedavno podsjetio izjavom pred Vijećem Narodne skupštine za kulturna pitanja i obrazovanje – privatiziran i transformiran u klub za happy few ili zabavni park za više menadžerske ešalone, Muzej, institucija rođena iz Revolucije, tako se našao koloniziran od strane privatnih interesa.

No više od ovih privilegija koje im mecenatski aranžmani osiguravaju, tvrtke vole isticati filantropsku dimenziju i izvanredne nematerijalne profite za širu zajednicu. Peticija koju je u lipnju 2012. pokrenula Udruga za razvoj industrijskog i komercijalnog mecenatstva (ADMICAL, osnovan 1979., koji okuplja 180 članova, od čega su 130 tvrtke) protiv “teškog udara na fiskalne mjere poticanja mecenatstva” u režiji Ministarstva financija, amblematskog je karaktera. “Mecenatstvo nije reklamna operacija. Ono je dar, angažman kojim se tvrtke kao pojedinci brinu za društvo, uključuju u korisne i učinkovite projekte, izražavajući pritom svoj identitet.” Suplement duševnosti dakle, ali ne samo to: mecenatstvu s društvenog stajališta dopada ništa manje nego uloga spasitelja. “Danas svi u rukama imamo sredstvo za pomoć u rješavanju najtežih posljedica krize: prekarnosti, nezaposlenosti, osiromašenja kulture… koji izazivaju iritaciju i odbacivanje drugog.” To sredstvo “zove se – mecenatstvo”.

Možemo se zapitati što se tolikim zanosom zapravo pokušava dokazati. Možda se u meceni ne krije samo altruist, nego i umjetnik. Godine 2011. na Monumenti, umjetničkoj manifestaciji koja se svake godine organizira u Velikoj palači, u pres-materijalima mogli smo pročitati kako se jedna taksi-tvrtka nalazi “u službi one mobilnosti koja spaja protok ideja, kretanje kreacija i premještanje ljudi”. Ukratko, “taksi, kao umjetničko djelo, sudjeluje u transformaciji sebe i svoje okoline”. Kada mecene pomažu Velikoj palači, jasno je da su povezani sa “slikom i dinamičnošću Velike palače”8, njihov “dar” nije jednosmjeran i upravo u tome se, bez sumnje, krije najvažniji ulog tih “partnerstva”. Mecenatstvo daje konkretan oblik poželjnom zrcaljenju poduzetnika kao stvaratelja, kapitalističkog poduzeća kao umjetničkog poduhvata. Kreativnost, mašta, sklonost riziku – poduzetnik više nije jednostavno “kapitalist”, potaknut željom za profitom, a još manje “eksploatator”. On je filantrop oplemenjen blizinom umjetnosti koju pomaže učiniti vidljivom. Ukratko, on se postupno približava meceni kakvog je utjelovio Lorenzo de’ Medici. Poduzetnici – prinčevi naše renesanse…

Prilično je logično da ova ekonomija mecenatstva stvara i posebnu estetiku – ili je to bar ono što određena velika poduzeća žele da mislimo. Monumenta, kao i Estuaire u Nantesu, Lille 3000 ili izložbe suvremene umjetnosti u dvorcu Versailles, svjedoče o potrazi za savezom monumentalnog i ludičkog. Već na prvi pogled hiperbolične, čini se da su te manifestacije zamišljene po mjeri medijskog svemira: “Svake godine izložba Monumenta, koja povjerava Veliku palaču jednom jedinom umjetniku, nudi ogroman spektakl. To je titanska bitka u kojoj se sukobljavaju i spajaju dvije velesile: s jedne strane, katedrala Velike palače, vrh moderne stručnosti; nasuprot njoj, čudovišni suvremeni umjetnik.”9 No djela i neobična mašinerija naročito se miješaju na “proslavama”, primanjima i plesovima. Stvar prije svega ima biti profitabilna: “Uspeti se uz instalaciju divovskog filozofskog citata, otkriti povijest umjetnosti kroz igru minigolfa, smočiti kupaći kostim u umjetničkim instalacijama: zašto birati između bavljenja sportom i posjete izložbi kada možemo učiniti oboje istovremeno?” pita tekst izložbe organizirane u sklopu Lillea 3000.

To je dobro pitanje, ali ono skriva i neka druga: na temelju čega bi umjetnost trebala biti izuzeta iz zahtjeva za rentabilnošću? Tko može dokazati da gledajući neko djelo vidimo samo to djelo? Tko može opravdati da država na sebe preuzima neproduktivne troškove kao što je financiranje muzeja? Ipak, kada se “muzeji rasprodaju poduzetnicima”, kako je rekla Aurélie Filippetti, ne riskiraju li njihovi posjetitelji da postanu tek kupci i ne postaje li umjetnost time prilika za duhovno legitimiranje kapitalizma, sada napokon prepoznatog kao djelo od “općeg interesa”?

S francuskog prevela: Sana Perić

1Claire Bommelaer, Wendel s’insurge contre les propos d’Aurélie Filippetti, 23. srpnja 2012., www.lefigaro.fr

2 Aline Sylla u: Actes du Colloque Mécénat et Management: une rencontre insolite, Ecole du Louvre, Pariz, 2005.

3 Razgovor s Aurélieom Filippetti, “L’Etat ne peut pas se priver de l’apport du mécénat”, 13. lipnja 2012., www.liberation.fr

4 Jack Lang, predgovor La participation des entreprises à la vie culturelle, Francusko vijeće grafičkih i likovnih umjetnosti, Izvješće ministarstvu kulture, Ministarstvo kulture, 1983.

5 Informativno izvješće Vijeća Narodne skupštine za kulturna pitanja i obrazovanje o “novim oblicima kulturnog mecenatstva”, 15. veljače 2012.

6 Vidi “Espace professionnel” na www.grandpalais.fr

7 Vidi “Espace mécènes” na www.louvremecenat.fr

8 Pourquoi s’engager, www.grandpalais.fr

9 Jean-Max Colard, Buren: l’artiste-monstre s’empare du Grand Palais, Les Inrockuptibles, Pariz, 5. prosinca 2012.