Georges Corm

U analizama međunarodnih i unutardržavnih sukoba danas difoltno polazište čine fatalističke teze o “sukobu civilizacija” i/ili nepremostivom antagonizmu kultura. Hegemonija kulturalističkih čitanja, međutim, nije historijska novost: devetnaestostoljetni kolonijalni rasizam polazio je od sličnih esencijalizacija. Trend povratka takvim interpretacijama iz vidokruga briše socio-ekonomska, historijska i politička pitanja koja su donedavno činila dio standardnog arsenala društvenih znanosti te otvara vrata političkim manipulacijama identitetskom politikom

Vremena su se promijenila. Doba u kojem su na Zapadu osuđivali komunističke subverzije pod pokroviteljstvom Moskve, dok su se na Istoku slavili klasna borba i antiimperijalizam, zamijenilo je razdoblje borbi religijskih ili etničkih, čak i plemenskih zajednica. Ovo novo tumačenje postalo je iznimno utjecajno otkako je američki politolog Samuel Huntington prije više od dvadeset godina popularizirao pojam “sukoba civilizacija”, objašnjavajući kako su razlike u kulturnim, religijskim, moralnim i političkim vrijednostima izvor brojnih kriza. Huntington je samo iznova udahnuo život staroj rasističkoj dihotomiji koju je popularizirao Ernest Renan u 19. stoljeću, dihotomiji između arijskog, tobože civiliziranog i profinjenog svijeta, i onog semitskog, koji se smatrao anarhičnim i nasilnim.

Pozivanje na “vrijednosti” vraća nas prvotnim identitetima koje su veliki sukcesivni valovi modernizacije pomeli, a koji se, paradoksalno, vraćaju u velikom stilu s globalizacijom, homogenizacijom načina života i potrošnje, pa čak i društvenim neredima koje izaziva neoliberalizam, a čije su žrtve široki slojevi stanovništva cijelog svijeta. Pored toga, omogućava mobilizaciju javnih mnijenja na međunarodnoj razini u korist jedne ili druge strane u sukobu, mobilizaciju snažno potpomognutu ukorijenjenošću stanovitih sveučilišnih tradicija prožetih kulturnim esencijalizmom naslijeđenim od starih kolonijalnih vizura. Svjetovni liberalizam na europski način i socijalistička ideologija, oboje potekli iz Europe, blijede, a sukobi se sve više svode na njihovu antropološku i kulturnu dimenziju. Mali broj novinara ili intelektualaca nastoji zadržati analitički okvir klasične politologije, koja uzima u obzir demografske, ekonomske, geografske, društvene, političke, historijske i geopolitičke čimbenike, ali i ambicije vođa i neoimperijalne strukture svijeta te ambicije regionalnih sila da njihov utjecaj bude priznat.

Prikaz sukoba gotovo u pravilu ignorira mnogostrukost čimbenika koji su mu bili uzrokom. Zadovoljava se razlikovanjem “dobrih” i “zlih” te karikaturalnim prikazom problema. Protagoniste se određuje prema pripadnosti etničkoj, religijskoj ili nekoj drugoj zajednici, a homogenost mišljenja i ponašanja unutar tako označenih skupina u pravilu se podrazumijeva.

Nagovještaji ovakvog tipa analize pojavili su se još u posljednjoj fazi Hladnog rata. Tako su u dugom libanonskom sukobu, između 1975. i 1990., različiti akteri razvrstani na “kršćane” i “muslimane”. Za prve se pretpostavljalo da će se priključiti grupaciji zvanoj Libanonski front ili falangističkoj partiji, desničarskoj formaciji kršćanske zajednice; za druge da će se okupiti u “palestinsko-progresističkoj” koaliciji, kasnije nazvanoj “islamo-progresistička”. Ovakav karikaturalan prikaz nije se zamarao činjenicama da su brojni kršćani pripadali antiimperijalističkoj i antiizraelskoj koaliciji te podržavali pravo Palestinaca da iz Libanona vode vojne operacije protiv Izraela, dok su mnogi muslimani bili neprijateljski raspoloženi prema tome. Osim toga, problemi koje je za Libanon predstavljalo prisustvo palestinskih oružanih grupa te goleme i nasilne izraelske odmazde koje je trpjelo stanovništvo, bili su svjetovne naravi, bez ikakve veze s porijeklom zajednica u Libanonu.

Tijekom istog razdoblja provodile su se i druge manipulacije religijskim identitetima na koje stručni analitičari i veliki mediji uopće nisu ukazali. Tako je rat u Afganistanu, izazvan sovjetskom invazijom u prosincu 1979. godine, potaknuo masovnu mobilizaciju “islama” protiv osvajača okarakteriziranih kao ateista i zamaglio nacionalnu dimenziju otpora. Na tisuće mladih muslimana svih nacionalnosti, no prvenstveno Arapa, bili su obučavani i radikalizirani pod američkim, saudijskim i pakistanskim zapovjedništvom, stvarajući tako pogodan kontekst za razvoj islamske džihadističke internacionale koja i danas opstaje. Nadalje, Iranska revolucija iz siječnja i veljače 1979. bila je izvor ogromnih geopolitičkih nesporazuma. Zapadne sile su mislile da će vjerski vođe, koji su došli na vlast naslijedivši perzijskog šaha, biti dobar način da se izbjegne buržoasko-nacionalistički obojana vlada (po modelu pokusa kakav je izveo Muhamed Mosadek početkom pedesetih godina) ili pak socijalistička i antiimperijalistička vlast. Primjer dviju izrazito religijski nastrojenih država, Saudijske Arabije i Pakistana, obiju usko povezanih sa SAD-om, hranio je pretpostavku da će i Iran biti jednako lojalan partner, podjednako odlučno antikomunistički nastrojen.

Potom se fokus analize promijenio. Antiimperijalistička i propalestinska politika Teherana prokazana je kao “šijitska”, protuzapadna i subverzivna, za razliku od sunitske politike koja je okarakterizirana kao umjerena. Raspiriti neprijateljstvo između sunita i šijita, a po potrebi i između Arapa i Perzijanaca – što je klopka u koju je bezglavo utrčao Sadam Husein napavši Iran u rujnu 1980. – postala je glavna preokupacija SAD-a, naročito nakon propasti njegove invazije na Irak iz 2003. godine, koja je u konačnici samo dovela do rasta iranskog utjecaja.i

Sva sila političke publicistike i medijskih sadržaja sada ukazuje na opasnost od takozvanog šijitskog polumjeseca što ga čine Iran, Irak, Sirija i libanonski Hezbolah, koji pokušavaju destabilizirati sunitski islam, izvode terorističke napade i nadahnuti su željom da eliminiraju državu Izrael. Nitko ni ne pomišlja ukazati na činjenicu da preobraćenje jednog dijela Iranaca na šijitski islam seže tek u 16. stoljeće i da ga je potaknula dinastija Safavida kako bi se bolje suprotstavila osmanlijskom ekspanzionizmu.ii Osim toga, svi se pretvaraju da ne znaju da je Iran oduvijek bio golema regionalna sila i da sadašnji režim samo nastavlja, u novom ruhu, šahovu politiku velike sile koja si umišlja da je zaljevski policajac – a koja je već tada imala velike nuklearne ambicije, što ih je podržavala Francuska. Unatoč ovim historijskim činjenicama svjetovne naravi, na Bliskom istoku se uporno i dalje sve analizira u terminima “sunita i šijita”.

I nakon rasplamsavanja pobuna u arapskom svijetu početkom 2011., igra simplificiranja se nastavlja. U Bahreinu prosvjednike opisuju kao “šijite” koje je Iran izmanipulirao protiv vladajućih sunita, zanemarujući pritom građane šijitske vjerske pripadnosti koji su pristaše režima na vlasti, kao i one sunitske vjerske pripadnosti koji gaje simpatije za opoziciju. U Jemenu se hutijska pobunaiii pristaša kraljevske dinastije, koja je dugo vladala tom zemljom, smatra tek “šijitskim” fenomenom, koji se događa isključivo pod utjecajem Irana.

U Libanonu se Hezbolah smatra običnim instrumentom u rukama iranskih ambicija, unatoč protivljenjima koja često izaziva kod šijitske zajednice, i obrnuto – popularnosti koju uživa kod brojnih kršćana i muslimana različitih konfesija, uključujući i sunite. Zaboravlja se da je ta stranka nastala zbog izraelske okupacije velikog dijela juga zemlje, naseljenog uglavnom šijitima, između 1978. i 2000. godine – okupacije koja bi zasigurno potrajala bez njezina žestokog otpora. Osim toga, činjenica da je Hamas u Gazi čisti “sunitski” proizvod, proizašao iz frakcije palestinske Muslimanske braće, nimalo ne zbunjuje analitičare koji podržavaju “umjereni” sunitizam: ovaj pokret valja prokazati jer je opskrbljen oružjem iranskog porijekla namijenjenim za razbijanje izraelske blokade teritorija.

Ukratko, izostaju bilo kakve nijanse. Prešućuju se situacije ugnjetavanja ili socioekonomske marginalnosti. Hegemonijske ambicije sukobljenih strana uopće ne postoje: postoje samo sile dobra i sile zla. Zajednice u kojima postoje različita mišljenja ili ponašanja karakteriziraju se šupljim antropološkim općenitostima i esencijalizmom kulturnih stereotipa, iako su stoljećima živjele u snažnom međusobnom socioekonomskom i kulturnom prožimanju.

Novi koncepti preplavili su diskurs: na Zapadu su “judeokršćanske vrijednosti” naslijedile pozivanje na sekularnu narav “grčko-rimskih” korijena. Jednako tako, promicanje “vrijednosti, posebnosti i običaja muslimana” ili “arapskih muslimana” naslijedilo je antiimperijalističke ili socijalističke i “industrijalističke” zahtjeve arapskog nacionalizma sekularnog nadahnuća, koji su dugo dominirali regionalnom političkom scenom. Sada se individualističke i demokratske vrijednosti, za koje Zapad tvrdi da ih utjelovljuje, suprotstavljaju vrijednostima Istoka, za koje se pretpostavlja da su isključivo holističke, “patrijarhalne i plemenske”. Još nedavno su veliki europski sociolozi procijenili da budistička društva nikada neće doseći stadij industrijskog kapitalizama, navodno zasnovanog na vrlo specifičnim vrijednostima “protestantskog” kapitalizma…

U tom stilu, palestinsko pitanje ne poima se više kao rat za nacionalno oslobođenje koji bi mogao biti riješen stvaranjem jedne jedinstvene zemlje u kojoj bi u jednakosti živjeli i židovi i kršćani i muslimani, kako je odavno zahtijevala Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO).iv Palestinsko pitanje danas se svodi na arapsko-muslimansko suprotstavljanje prisustvu Židova u Palestini, pa je stoga za mnoge lijepe duše jasan znak duboke ukorijenjenosti antisemitizma, koji treba iščupati i kazniti. Iako bi s malo zdravog razuma trebalo biti jasno da bi otpor bio jednako trajan i nasilan kada bi Palestina bila napadnuta od strane budista ili kada bi je, recimo, postosmanlijska Turska pokušala ponovno osvojiti.

U Tibetu, u Sikjangu, na Filipinima i na Kavkazu pod ruskom dominacijom, a sada i u Mjanmaru, gdje su nedavno otkrili postojanje muslimanskog stanovništva koje je u sukobu sa svojim budističkim susjedima, ali i u bivšoj Jugoslaviji, raskomadanoj na prostore koje nastanjuju različite zajednice (Hrvati katolici, Srbi pravoslavci, Bošnjaci muslimani), pa zatim i u Irskoj (podijeljenoj na katolike i protestante)… u svim tim regijama, mogu li se sukobi zaista promatrati kroz prizmu sukobljavanja religijskih vrijednosti? Ili su, naprotiv, svjetovnog karaktera, dakle usađeni u konkretnu društvenu realnost čiju se dinamiku više nitko ne trudi analizirati, dok brojni samoproglašeni vođe zajednica u tome nalaze povoljnu priliku da realiziraju svoje ambicije?

Instrumentalizacija identiteta u igrama velikih i malih sila postojala je oduvijek. Pretpostavljalo se da su politička modernost i republikanski principi, koji su se svijetom proširili nakon Francuske revolucije, trajno sekularizirali međunarodni život i odnose među državama. No uopće nije tako. Svjedočimo usponu pretenzija pojedinih država da se nametnu kao glasnogovornice transnacionalnih religija, naročito kada je riječ o tri velike monoteističke religije (judaizmu, kršćanstvu i islamu).

Ove države prisvajaju religiju stavljajući je u službu svoje politike moći, utjecaja i ekspanzije. Tako opravdavaju neprimjenjivanje velikih principa ljudskih prava koje su definirali Ujedinjeni narodi; tako Zapad odobrava trajnu okupaciju palestinskih teritorija od 1967. godine; a određene muslimanske sile prihvaćaju bičevanje, kamenovanje i odsijecanje ruku kradljivcima kao mjere kažnjavanja. Sankcije koje se primjenjuju na prekršitelje međunarodnog prava također variraju: od strogih kazni koje “međunarodna zajednica” nameće u određenim slučajevima (Irak, Iran, Libija, Srbija), do potpunog izostanka makar i najobičnijeg prijekora u drugim slučajevima (izraelska okupacija, američko pritvaranje bez suđenja u Guantanamu).

Prekinuti s instrumentalizacijom i simplificističkim analizama koje nastoje maskirati svjetovnu realnost sukoba, naročito na Bliskom istoku, hitan je imperativ ako želimo smiriti situaciju u ovoj uzburkanoj regiji.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

* Georges Corm je povjesničar, bivši libanonski ministar i autor knjige Pour une lecture profane des conflits, La Découverte, Pariz, 2012.

i Vidi Seymour M. Hersch, The Redirection. A Strategic Shift, The New Yorker, 5. ožujka 2007, www.newyorker.com

ii Dinastija Safavida vladala je Perzijom od 1501. do 1736. Započela je preobraćanje stanovništva na šijizam.

iii Vidi Pierre Bernin, Les guerres Cachées du Yemen, Le Monde diplomatique, listopad 2009.

iv Naročito u slavnom govoru Jasera Arafata 1974. pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda, u kojem je branio ideju države u kojoj bi židovi, kršćani i muslimani živjeli u jednakosti.