Jordan Pouille

Krajem ožujka, francuska je policija ubila jednog stanovnika pariškog predgrađa kineskog porijekla, što je izazvalo pobunu azijskog stanovništva metropole. I dok su problematični odnosi Republike s magrebskim stanovništvom dobro poznata stvar, Azijci koji su također “djeca” francuskog kolonijalizma dosad su privlačili znatno manje pažnje. Jedna priča otprije stotinjak godina daje dio povijesne pozadine života ove manjine u Francuskoj

“Kineskim radnicima je zabranjen ulaz u gostionice”. Žamor iznenađenja začuo se među okupljenima u prepunoj dvorani u Saint-Valéry-sur-Sommeu na sjeveru Francuske kada je Ma Li prikazala sliku službenog dokumenta francuske vojske od 31. ožujka 1917. godine kojim je propisana ta zabrana. Nekoliko minuta kasnije, ova profesorica sveučilišta u Boulogne-sur-Meru pokazala je i korespondenciju između državnih službenika revoltiranih spoznajom da su neki Kinezi uzgajali povrće na općinskoj zemlji.

Predavanje je održano u listopadu 2016. godine na poziv Arheološkog i povijesnog društva. Ma Li, porijeklom iz Guangdonga (Kantona) u Kini, još od svoga dolaska u Francusku 2003. godine neumorno istražuje nepoznati život 140 tisuća kineskih seljaka i 400 tumača koji su zaposleni u Francuskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata. U isto vrijeme, Rusko ih je Carstvo angažiralo 200 tisuća, za rad u šumama Sibira, moskovskim tvornicama, rudnicima ugljena u Donjecku ili za izgradnju željezničke pruge koja povezuje Sankt Peterburg s lukom Murmansk. Nakon pada carističkog režima, njih oko 40 tisuća priključilo se Crvenoj armiji.

I oni koji su došli u Francusku nakon 24. kolovoza 1916. godine trebali su kompenzirati nedostatak radne snage u tvornicama. Umirovljeni časnik kolonijalnih trupa, Georges Truptil, bio je poslan u Peking kako bi ih angažirao. Kontakt je ostvaren preko Huimina, privatne tvrtke koju je osnovala kineska vlada kako bi ovu transakciju mogla obaviti bez da ugrozi svoju službenu neutralnost. Francuze su ubrzo slijedili Britanci, koji su se oslonili na anglikanske pastore na selima Shandonga, na istoku Kine. “Pastori su primali naknadu od sedamnaest šilinga po glavi”, objašnjava povjesničarka. Britansko kolonijalno carstvo već je imalo iskustva u tome: od 1903. do 1910. poslalo je 64 tisuće kineskih radnika u južnoafričke rudnike.

Svjedočanstva koja je Ma Li skupila u Kini od 45 obitelji potomaka radnika nadopunjuju podaci iz francuskih vojnih arhiva. “88 posto njih bili su nepismeni seljaci koji su proživjeli traumu rata. Nisu mnogo govorili o svom francuskom iskustvu, a samo su poneki ostavili bilješke. Njihova svjedočanstva su dragocjena”, objašnjava. “Znamo da su većinom bili porijeklom iz provincije Shandong i da su imali od 16 do 40 godina.”

Četrdeset tisuća Kineza izravno je radilo za francusku državu i vojsku, s ugovorima na pet godina i plaćom od pet franaka dnevno za kvalificiranog radnika, koju je ispregovarao sindikat CGT. Oni su proizvodili topove u poznatoj tvornici u Creusotu, istovarivali teret u lukama Marseillesa, Le Havrea i Dunkerquea, kopali rovove pješadiji na Marni. Istodobno, sto tisuća njih je radilo za Veliku Britaniju na trogodišnje ugovore. Ma Li komentira: “Englezi su bili škrtiji. Nikada nisu davali više od franka i pol po danu, a opasnost je bila veća”. Drugim riječima, ti su radnici primali desetinu plaće francuskog radnika iz tog vremena.

Kinezi u britanskoj službi održavali su ceste i vojne željezničke pruge u pozadini, ali su također kopali rovove Somme i Artoisa te skupljali leševe vojnika koje se trebalo pokopati. Oko Lensa i grebena Vimy, koje su Kanađani preuzeli u travnju 1917. godine (Kanada je tada još uvijek dio Britanskog Carstva), vršili su razminiranje poljoprivrednog zemljišta, raščišćavali ruševine bombardiranih sela itd. Drugim riječima, bili su čistači rata. Kako kaže Ma Li, “za opasan posao rukovanja neeksplodiranim granatama nisu bili ni kvalificirani ni posebno plaćeni. Eksploziv su stavljali u rupe, i prekrivali ga otpadom i zemljom”. Tu praksu nam potvrđuje Frédéric Willemetz, koji se bavi razminiranjem za Civilnu zaštitu Arrasa. Uz još petnaest kolega, on puno radno vrijeme čisti spremišta eksploziva iz Velikoga rata u ovom području. “Često te stvari pronalazimo u vrijeme kopanja krumpira, ili kada se otvara neko gradilište. Nekad nađemo praznu čahuru, ali s urezanim azijskim simbolima… To je umjetnost prašinara”.

Pronađeno nasljeđe

To što je tadašnja Kina, koja je službeno bila neutralna sve do kolovoza 1917. godine, prihvatila ovaj transfer radne snage, nije bila tek prijateljska gesta. Nakon dva opijumska rata i pljački Ljetne palače koju su izvršile britanske i francuske trupe između 1839. i 1860. godine, velike sile su potpuno kontrolirale kinesku ekonomiju, a djelomično i politiku. Uz to su nadzirale i rad kineskih željeznica i brojnih tvornica, koordinirali prikupljanje poreza i profitirali od vlasti nad teritorijalnim enklavama poput Tianjina i Guangdonga (Kantona), Qingdaoa i Šangaja, te osobito Hong Konga, prepuštenog Britanskom Carstvu 1841. godine.

Nakon Bokserskog ustanka (1899.-1901.), koji je podignut protiv ove strane okupacije, Kina je bila obavezna svojim gospodarima “platiti odštetu od 67 milijuna funti kroz period od 39 godina”, objašnjava Ma Li. “Masovno slanje radne snage u Francusku trebalo je omogućiti pomicanje roka otplate, Kini dati pravo da uvede carine kako bi spasila svoju industriju i omogućiti joj da ravnopravno sudjeluje na Mirovnoj konferenciji”. Konferencija je održana u Versaillesu 1919. godine, ali na njoj Kini nije vraćena kontrola nad Shandongom: ta pokrajina, koja je ranije spadala u “sferu utjecaja” poražene Njemačke, sada je predana Japanu. Ova je odluka utjecala na nastanak Pokreta 4. svibnja i eksploziju velike antiimperijalističke pobune. Dio njezinih protagonista će 1921., dvije godine nakon pobune, osnovati Komunističku partiju Kine.

U Francuskoj je od španjolske gripe, kolere, egzekucija te brojnih nesreća stradalo 20 tisuća kineskih radnika. U Noyelles-sur-Mer, selu na sjeveru zemlje, najveće je kinesko groblje u Europi, s 849 bijelih nadgrobnih spomenika, otvoreno 1921. godine. Na toj danas zelenoj lokaciji bio je golemi tranzitni logor za Kineze pod britanskim zapovjedništvom. Jednom kada bi im ugovor istekao, preživjeli su se postepeno vraćali u Kinu.

Za vrijeme posjeta Shandongu, Ma Li je otkrila da su mnogi od tih radnika imali francuske zaručnice. “Ulazili su u odnose s Francuskinjama. Neke su nudile svoje usluge za jednomjesečnu plaću. Druge su tražile stabilan odnos s muškarcima koje su procijenile blagima i hrabrima”, kaže Ma Li. Manje od 1800 kineskih radnika je odlučilo ostati u Francuskoj. Njihov ugovor s francuskom vojskom im je, za razliku od onih koje su sklapali Britanci, nudio mogućnost ostajanja. Među njima je i Chang Chang Song, čiji sin i danas živi u predgrađu Pariza Malakoffu.

“Odrastao sam u Nièvreu gdje je otac radio kao rudar u ugljenokopu. Tamo smo svi bili rudari, nitko nikoga nije pitao za porijeklo jer je bilo mnogo nacionalnosti”, kaže danas sedamdesetčetverogodišnji Géraud Chang. Tek se u mirovini zainteresirao za svoj kineski identitet. “Ja i žena smo provodili po cijele dane u vojnim arhivima. Našli smo brod koji je doveo moga oca kada je imao 20 godina, od Nankinga do Marseillesa. Nakon tri mjeseca putovanja, francuska vojska ga je poslala u departman Marne, kako bi kopao rovove”. Chang Chang Song je nakon rata odlučio ostati. Postao je rudar te je susreo mladu Louise, “s kojom je dobio i odlikovanje za uzornu francusku obitelj”, kaže Chang, još ponosniji na činjenicu da se otac priključio partizanima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

U Ventabrenu u Provansi, Christine Galas (87) također čuva sjećanje na svog oca: “Zvao se Tong Xuan Peng i bio je siroče od šeste godine. Stigao je u Francusku kao prevoditelj, jer je u Hong Kongu učio jezike”. Šareni poster pozivao je na avanturu što ga je uvjerilo da se javi. Ali nije očekivao rat. Bio je prevoditelj između radnika i časnika jer je znao nešto francuskoga i pet kineskih dijalekata. Dan mu je i pištolj za slučaj pobune. Napustio je vojsku 1921. godine, s vozačkom dozvolom, te je postao šofer. “Otac mi se zaljubio u luksemburšku dadilju koja se brinula za dijete doktorice u Parizu”. Kasnije su se smjestili na jug, a Tong je postao kuhar u hotelu. “Čim bi mu netko pokazao Azijca, pozvao bi ga kući. Često smo ručali s nekom njegovom ‘braćom’ po porijeklu”. Krajem 1950-ih, redovno je odlazio u kamp za doseljenike iz bivše Francuske Indokine kako bi pomogao najsiromašnijima.

Gospođa Galas svog oca opisuje kao osobu opsjednutu obrazovanjem: “Vodio nas je na klasične opere nakon što je ispregovarao cijenu karte i tjerao nas da sviramo više instrumenata”. Majka je naglo umrla s 43 godine, tako da je Tong ostao udovac. “Preuzeo je brigu o svadbama moje braće te je održavao kuću”. Galas je s mužem imala fotografski laboratorij. Agnès, najstarija od njezine tri kćeri, postala je znanstvenica na sveučilištu Aix-Marseille. Sada sudjeluje u europskom projektu dijeljenja inovativnih praksi podučavanja s Azijom. “To je jedna naša mala veza s Kinom”, objašnjava.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held