Christophe Ventura

Više od bilo koje druge ideologije, povijest Argentine obilježio je peronizam. No čak i današnji sljedbenici tog pokreta imaju problema s definiranjem njegovih politika. Na njegovu su se tradiciju ravnopravno pozivali i socijalisti i fašisti, i liberali i populisti. Nakon što su nedavno poraženi na izborima, peronisti moraju još jednom osmisliti svoj identitet

Kao i svakog ponedjeljka uvečer već gotovo dvadeset godina, kružok Oesterheld sastaje se u salonu hotela Bauen, luksuznog zadružnog zdanja. Ta grupa nosi ime scenarista crtanih romana i aktivista peronističke ljevice koji je nestao 1977. godine. U salonu “Simón-Bolívar” na “prijateljskoj i političkoj” večeri sjede javne ličnosti, simpatizeri, vođe i prijatelji “nacionalnog i narodnog pokreta”, jedne vrlo šarolike političke struje.

Izuzev perioda od dvije godine i deset dana između 1999. i 2001. godine, kada je predsjednik Republike bio Fernando de la Rúa (iz Radikalne građanske unije), peronisti su vladali Argentinom od 1989. pa sve do predsjedničkih izbora 2015. godine. Aktualni šef države, poduzetnik Mauricio Macri, prvi je predsjednik s neperonističke desnice koji nije povezan s vojskom. Međutim, čitav taj ciklus nije obilježen homogenošću ili kontinuitetom. Peronisti su najprije pod Carlosom Menemom (1989.-1999.) bili neoliberali koji su bespogovorno slijedili diktat međunarodnih financijskih institucija, dok su pod Néstorom Kirchnerom (2003.-2007.), a zatim i pod njegovom suprugom Cristinom Fernández de Kirchner (2007.-2015.), odlučno raskinuli sa svojom dotadašnjom politikom.

Kao jedinstveni fenomen argentinske političke povijesti, peronizam zapravo obuhvaća najrazličitije političke tendencije i usmjerenja. U svakoj fazi njegova postojanja, socio-ekonomske promjene u zemlji i metamorfoze geopolitičkog konteksta izazivale su strateške zaokrete tog pokreta, kao i unutarnje borbe uslijed kojih se mijenjala orijentacija pokreta. Čak i ako je to značilo da se “peronizam” današnjice odriče jučerašnjega.

Po završetku Drugog svjetskog rata, argentinske društvene i političke elite bile su razapete između Saveznika (zbog ekonomskih veza s Ujedinjenim Kraljevstvom) i Sila Osovine (zbog veza nacionalističkih sektora vojske i buržoazije s njemačkim kapitalom). Tada se pojavio Juan Domingo Perón. Imao je dvostruki cilj – izgraditi intervencionističku državu koja daje prednost nacionalnoj proizvodnji, industrijalizaciji i neovisnosti od britanskog i američkog imperijalizma, te integrirati siromašne slojeve u društveni i politički život.

Pokret pukovnika Peróna, koji je najprije postao državni tajnik za rad, a zatim predsjednik Argentinske Republike 1946. (vidi kronologiju), razvijao je strategiju klasne pomirbe vlasnika i radnika u ime “nacije”. Uspio je mobilizirati novi industrijski proletarijat nastao 1930-ih i 1940-ih, kako bi ga uključio u svoj pokret i time zaustavio “komunističku prijetnju”, zatim seljake izrabljivane prema starom modelu latifundija, dio nacionalne industrijske buržoazije u nastajanju, sitnu urbanu buržoaziju koja se protivila tradicionalnim oligarsima, dio državnog aparata, vojske pa čak i crkvenih vođa. Idejno uporište i glavni nositelj tog projekta bio je sam karizmatični vođa Justicijalističke stranke.1

Likvidacija ljevice

Zidovi salona Simón-Bolívar pretrpani su dekoracijama iz povijesti pokreta koji je Perón osnovao nakon Drugog svjetskog rata. Portreti, fotografije, crteži, slike i aktivistički plakati slave njegove heroje i mučenike. Pogled se vrlo brzo izgubi u kaleidoskopu koji isprepliće Juana i Evu Perón, Nestora i Cristinu Kirchner, kao i ikone zemlje poput Majki s Plaze de Mayo2 ili pape Franje te brojnih vođa raznih povijesnih ogranaka pokreta, poput sindikata (osobito Confederación General del Trabajo, Opća konfederacija rada), feminističkih organizacija ili organizacija mladih.

Svaki od dvjesto uzvanika koji tu večer provode u salonu može za 200 pesosa (oko 90 kuna) kušati jedinstveni “peronistički” meni sastavljen od poznatih jela iz argentinske narodne kuhinje koja se u obiteljima poslužuje za blagdane ili druge posebne prigode: mortadelu (češće nego šunku koju se veže za bogataše), rusku salatu (kod nas poznatiju kao francuska salata), matambre (nadjevenu goveđu pečenku) i tiramisu. Uza sve to pije se El Peronista, vino proizvedeno u Mendozi.

Sudionici su službeno došli prisustvovati dodjeli titule “patriota” trima cijenjenim gostima koji utjelovljuju njihove klasične ideale: ekonomsku i nacionalnu suverenost, socijalnu pravdu i zastupanje interesa radničkih slojeva. Ti akteri bliski bivšoj predsjednici Cristini Kirchner, čiji se portret izdiže nad publikom, nakon dodjele obraćaju se prisutnima. U vrijeme kada se spremalo novo odmjeravanje snaga unutar pokreta uslijed poraza lijevo-peronističkog kandidata iz Fronta za pobjedu (FPV) Daniela Sciolija na predsjedničkim izborima, poruka nije nimalo umjerena. Mnogi kritiziraju njegov manjak karizme i promjenu političkog fokusa. Teret tog poraza pao je izravno na bivšu predsjednicu koju određene rubne skupine unutar Justicijalističke stranke sada prozivaju.

Kako se približavao završetak banketa, dvije žene u šezdesetima počele su poput svih ostalih sudionika pjevati La Marcha peronista, himnu pristaša pokreta još od kraja 1940-ih, s prstima ponosito uzdignutim u obliku slova “V” što simbolizira peronističku pobjedu. “Borile smo se međusobno za vrijeme Perónova povratka i čak smo pucale jedna na drugu!”, objašnjavaju nam kroz smijeh. “Pa ipak smo danas ovdje zajedno jer smo prije svega peronistice!” Događaji o kojima govore odnose se prije svega na masakr u zračnoj luci Ezeiza. Tijekom okupljanja radi proslave Perónova povratka u Argentinu u lipnju 1973. godine došlo je do krvavih sukoba između lijevih peronista (prvenstveno skupine Montoneros) i ekstremne desnice, odnosno eskadrona smrti Argentinske antikomunističke alijanse (“Trostruki A”) koje je osnovao José López Rega, ministar socijalne skrbi [sic] Héctora Joséa Cámpore i Perónov osobni tajnik. Perón je svu odgovornost pogrešno pripisao peronističkoj ljevici. Taj je događaj obilježio podjelu pokreta i jačanje represije nad ljevicom, a tragična posljedica za argentinsko društvo bit će državni udar 1976. godine.

Što, dakle, danas znači biti peronist? Naši sugovornici na to su pitanje zbunjeno gledali, istodobno zabavljeni i iznenađeni teškim pitanjem. Kao da posjetitelja izdaleka moraju upoznati s lokalnim običajima koji ovaj nikako ne razumije. “Na to je nemoguće odgovoriti”, najčešće bi rezignirano odgovorili. Jedan je ipak pokušao: “Biti peronist znači biti na dobroj strani povijesti. Na strani borbe za neovisnost i zaštitu narodnih interesa”. Čak i definicija peronizma zvuči kao zagonetka.

S francuskog prevela: Dora Slakoper


 

Kronologija

– 4. lipnja 1943.: državni udar protiv predsjednika Ramóna Antonija Castilla koji je orkestrirala nacionalistički i antikomunistički orijentirana Grupa ujedinjenih časnika (Grupo de Oficiales Unidos). Među njima se vrlo brzo istaknuo lik mladog pukovnika Juana Dominga Peróna, državnog tajnika za rad.
– 9. listopada 1945.: Peróna uhićuju bivši kolege iz vojne hunte.
– 17. listopada 1945.: masovni prosvjedi u Buenos Airesu koji traže Perónov povratak. Oslabljena vlada raspisuje izbore.
– 24. veljače 1946.: Perón je izabran za predsjednika Republike. Ponovno je izabran 1951.
– 16. rujna 1955.: vojska izvršava državni udar uslijed ekonomske krize.
– 1955.-72.: doba “peronističkog otpora” traje sve do generalovog povratka iz egzila u frankističkoj Španjolskoj.
– 23. rujna 1973.: Perón pobjeđuje na predsjedničkim izborima, sa svojom drugom suprugom Isabel kao potpredsjednicom. Započinje represiju nad peronističkom ljevicom.
– 1. srpnja 1974.: umire Perón. Zamjenjuje ga Isabel.
– ožujak 1976.: državni udar i uspostava vojne diktature.
– travanj-lipanj 1982.: Rat za Falklandsko otočje.
– listopad 1983.: ponovna uspostava demokracije, na izborima pobjeđuje Raúl Alfonsín (Radikalna građanska unija).
– 8. srpnja 1989.: na izborima pobjeđuje Carlos Menem, ponovno izabran 14. svibnja 1995.
– 27. travnja 2003.: na izborima pobjeđuje Nestor Kirchner.
– 18. listopada 2007.: na izborima pobjeđuje Cristina Fernández Kirchner, ponovno izabrana 23. listopada 2011.
– 22. studenog 2015.: peronističkog kandidata Daniela Sciolija porazio je Mauricio Macri.

 


1 Peronistička stranka, ime joj dolazi od termina “justicia” (pravda).
2 Op. prev. Majke s Plaze de Mayo naziv je udruge argentinskih majki čija su djeca nestala za vrijeme državnog terora vojne diktature od 1976. do 1983., a za koju se smatra da ih je likvidirao režim.