Mona Chollet

Ideja zajamčenog osnovnog dohotka u svojoj je povijesti pronalazila najrazličitije zagovaratelje, od neoliberala do reformista. Antikapitalistička ljevica i radikalni kritičari društva rada u pravilu su bili suzdržaniji. Širok raspon stavova proizlazi iz temeljnih razlika u koncepciji, ali i razlika u anticipaciji mogućih društvenih posljedica. Mona Chollet daje pregled rasprava

Radimo i zahvaljujući tom radu primamo novac. Ta je logika tako dobro uglavljena u naše umove da prijedlog da se postojeći red stvari poremeti neizbježno navodi na sumnju u mentalno zdravlje predlagatelja. Mogućnost uvođenja bezuvjetnog dohotka, tj. davanja mjesečne sume dovoljne za preživljavanje neovisno o plaćenim djelatnostima korisnika, čini se perfidnom. I dalje nas uvjeravaju da smo mršava sredstva za opstanak osuđeni otkidati od neizdašne prirode u znoju lica svog, no stvarnost je sasvim drugačija.

Studentske stipendije, rodiljni dopusti, mirovine, dječji doplaci, naknade za nezaposlene, francuski sustav honorarnog rada, minimalni dohodak: toliko načina zarađivanja kojima je zajedničko to što razdvajaju dohodak i rad. Mada su nesumnjivo nedostatni pa ih se često zbog toga napada, na njihovom se primjeru ipak pokazuje da ako zajamčeni dohodak i jest utopija, onda je utopija koja je već pred nama. U Njemačkoj tek 41 posto dohotka stanovništva proizlazi iz direktne plaće, kao što su pokazali Daniel Häni i Enno Schmidt u svom filmu Osnovni dohodakKulturni poticaj iz 2008.i U Francuskoj je 2005. godine 30 posto dohotka ovisilo o redistribuciji (različitim dodacima): unatoč svim ideološkim diskursima, unatoč ukidanju države blagostanja, neoliberalnom napadu – dio obaveznih davanja neumitno je porastao i za vrijeme predsjedničkih mandata Mitterranda, Chiraca i Sarkozyja.ii I uopće ne bi bilo teško vratiti sat unatrag, tako da svačije potrebe budu zadovoljene.

Prva posljedica zajamčenog dohotka bila bi nestanak nezaposlenosti kao problema – istovremeno kao društvenog pitanja i izvora individualne anksioznosti. Za početak, ekonomizirali bismo svote koje se koriste za postizanje službenog cilja pune zaposlenosti. Više ništa ne bi moglo opravdati ustupke dane poduzećima kako bi ih se potaknulo da zapošljavaju radnike. Sjetimo se da su izdavanja za politike smanjivanja broja onih koji su ovisni o socijalnim davanjima porasle sa 1,9 milijardi eura 1992. na 30,7 milijardi 2008. godine.iii Ili pak da je 1989. godine južnokorejska grupacija Daewoo primila 35 milijuna eura kako bi u Loreni izgradila tri tvornice, da bi ih 2002. zatvorila, ostavivši tisuću ljudi na ulici… Osim toga, ako bi zajamčeni dohodak bio univerzalan i bezuvjetan – isplaćivao bi se svima, kako siromašnima tako i bogatima, koji bi ga zatim vraćali kroz poreze – ekonomije bi se oslobodile tereta golemog administrativnog rada povezanog s nadzorom korisnika socijalne pomoći, a koji je sporan već i zbog svog ponižavajućeg, invazivnog i moralizatorskog karaktera.iv

Šaroliko društvo zagovaratelja

Ali prije no što nastavimo, budući da smo već počeli govoriti o zajamčenom dohotku, bilo bi dobro da preciziramo o čemu točno govorimo. Sama činjenica da je riječ o mjeri koju su u 1960-ima u nebesa kovali tako različiti ekonomisti poput Jamesa Tobina (ujedno začetnika projekta oporezivanja financijskih transakcija) i neoliberala Miltona Friedmana, dostatna je da nas ostavi zabezeknutima. Taj veliki ideološki raskorak između različitih zagovaratelja održao se do danas: u Francuskoj zajamčeni dohodak koji obećava Christine Boutin (Kršćansko-demokratska stranka) nije isti kao onaj koji brani Yves Cochet (Zeleni) ili pak onaj pokreta Utopija, koji opet obuhvaća politički spektar od Zelenih do Stranke ljevice.

Osim što uistinu oskudnim predviđenim iznosom cilja na smanjenje problema zaposlenosti, liberalni koncept osnovnog dohotka funkcionira, prije svega, kao subvencija poduzećima i čini sastavni dio logike rušenja socijalne zaštite: radi se o Friedmanovom negativnom porezu. U svojim lijevim inačicama trebao bi pak biti dostatan za preživljavanje – iako nam već i problem definicije te “dostatnosti” postavlja veoma neugodna pitanja. No ljevica ga ne može zamisliti bez odgovarajuće obrane javnih usluga i socijalnog osiguranja (mirovina, naknada za nezaposlene ili zdravstvo) te određenog oblika socijalne pomoći. Lijevi konsenzus se proteže i na neka druga njegova bitna obilježja: trebalo bi ga uplaćivati mjesečno svakom pojedincu, od njegova rođenja do smrti (maloljetnici bi primali manju svotu od odraslih), a ne kućanstvima; ne smije biti preduvjeta ili ustupaka koje bi bilo nužno zadovoljiti; kumulirao bi se na dohotke stečene radom.

Svatko bi dakle mogao izabrati što želi napraviti od svog života: nastaviti raditi, nastaviti uživati u slobodnom vremenu, zadovoljavajući se skromnom razinom potrošnje, ili izmjenjivati periode rada i dokolice. Vrijeme provedeno bez zaposlenja više ne bi bilo sumnjivo jer bi kompenzirani rad prestao biti jedini priznati oblik aktivnosti. Oni koji bi odabrali da žive od zajamčenog bezuvjetnog dohotka mogli bi se u potpunosti posvetiti zadacima koji bi u njima pobudili strast i/ili koji bi se činili društveno korisnima, kako njima tako i drugima. Zato se projekt zajamčenog dohotka uvelike oslanja na mogućnosti slobodnog udruživanja koje bi se otvorile njegovim uvođenjem. Godine 2004. dva istraživača sa Sveučilišta u Louvainu pokušali su predvidjeti posljedice uvođenja osnovnog dohotka usredotočivši se na dobitnike u igri Win for life, belgijskom pandanu onome što se u Francuskoj zove Tac o Tac, gagnant à vie, u kojoj se može osvojiti mjesečni dohodak. Među značajnim razlikama između te dvije situacije (zbog kojih moramo relativizirati njihove posljedice) Baptiste Mylondo otkrio je jednu koja je dosad bila zanemarena: dok je dobitnik bezuvjetnog dohotka okružen drugim dobitnicima, dobitnik na lotu sasvim je izoliran. Međutim, vrijednost slobodnog vremena raste s brojem osoba s kojima ga je moguće dijeliti.v Zajamčeni dohodak tako značajno mijenja odnos velikog broja ljudi, uključujući one koji bi odabrali plaćeni rad, prema radu, prema vremenu, prema potrošnji i prema drugim ljudima. Bilo kako bilo, sigurno je da bi funkcionirao kao mehanizam stvaranja novih oblika socijalizacije, no postoji opasnost da bi u nekim aspektima mogao djelovati i negativno, ponajprije za žene koje bi se mogle naći izložene riziku da ih se zatvori u četiri zida.

Ideja koja se vraća

Upravo se u Sjedinjenim Državama pojavila ideja o progresivnom zajamčenom dohotku. Godine 1968. Tobin je bio začetnik te ideje zajedno s Paulom Samuelsonom, Johnom Kennethom Galbraithom i tisuću dvjesto drugih ekonomista, te je svoj projekt predstavio kao nacrt u programu Georgea McGoverna, čiji je savjetnik bio tijekom predsjedničke kampanje 1972. No nakon što je kandidata Demokratske stranke porazio Richard Nixon, projekt je potopljen. Zajamčeni dohodak ponovno je isplivao na površinu u Europi, najprije u Nizozemskoj u 1980-ima.vi U Belgiji je skupina istraživača i sindikalista osnovala Kolektiv Charles Fourier oko ekonomista i filozofa Philippea Van Parijsa. Sastanak organiziran 1986. godine na Sveučilištu u Louvain-la-Neuveu izrodio je Europsku mrežu za osnovni dohodak (BIEN, Basic Income European Network), koja se 2004. proširila na svjetsku razinu (Basic Income Earth Network). Jedan od njezinih osnivača, Guy Standing, ekonomist u Međunarodnoj organizaciji rada (ILO), bio je svjedokom uvođenja zajamčenog dohotka početkom 2012. u Indiji (vidi članak Benjamina Fernandeza).

U Njemačkoj se rasprava itekako rasplamsala u proteklih nekoliko godina zahvaljujući kampanji koju vodi Susanne Wiest koja danas živi na sjeveru Njemačke. Prije toga, dvanaest je godina živjela u kamp-kućici, dijelom iz čežnje za slobodom, dijelom kako bi uštedjela na stanovanju. Godinama je radila kao ovlaštena dadilja i mučila se da spoji kraj s krajem. Fiskalna reforma koja je obiteljske naknade uključila u oporezivi dohodak ogorčila ju je. Njezin susret s Hänijem i Schmidtom, koji su u njemačkom dijelu Švicarske osnovali mrežu Initiative Grundeinkommen (Inicijativa za osnovni dohodak), naveo ju je da prihvati njihova stajališta. Započela je javnu peticiju koja je doživjela značajan uspjeh i završila raspravom u Bundestagu, osiguravši tako i veliku pažnju filmu Hänija i Schmidta.

U Francuskoj se zahtjev za zajamčenim dohotkom iskristalizirao tijekom studentskih nemira protiv projekta vlade Edouarda Balladura, koja je 1994. godine uvela ugovor o radu na određeno za mlađe od 26 godina koji su radili za 80 posto minimalne plaće (tzv. contrat d’insertion professionnelle, skraćeno CIP. Kao posljedica toga, u Parizu je pokrenut Kolektiv za agitaciju za optimalni zajamčeni dohodak (CARGO), koji je uskoro integriran u inicijativu Djelovati zajedno protiv nezaposlenosti (AC!). Zahtjev se zatim pojavio i unutar pokreta nezaposlenih u zimu 1997/1998. godine. U isto vrijeme, ekološki filozof André Gorz pristao je uz ovu idejuvii, koja je odjeknula i u središtu alterglobalističkog pokreta tijekom njegova nastanka.viii Alain Caillé, osnivač Antiutilitarističkog pokreta u društvenim znanostima (MAUSS), također je postao zagovaratelj ovog projekta.

Dio honorarnih radnika u zabavnoj industriji našao se 2003. godine izložen napadima zbog načina njihove novčane kompenzacije. Kao reakcija na taj napad, radnici nisu samo insistirali na očuvanju svog načina zapošljavanja, nego su počeli zagovarati njegovo proširenje na cjelokupno stanovništvo, tražeći da se normalizira izmjena razdoblja nezaposlenosti i razdoblja rada, svjesni da se rad hrani slobodnim vremenom te da ne može postojati bez njega. Povezanost socijalističkog gradonačelnika četvrtog arondismana u Parizu Christophea Girarda s tom borbom, navela ga je da se uoči kongresa svoje stranke u listopadu 2012. godine počne zalagati za progresivno uvođenje univerzalnog dohotka.ix

Ideja da društvo svojim članovima duguje sredstva za opstanak već je ranije prožimala parlamentarne rasprave o minimalnom dohotku za usavršavanje (tzv. revenu minimum d’insertion, skraćeno RMI), koji je uvela vlada Michela Rocarda 1988. godine, iako je taj prijedlog znatno reduciran u izglasanoj verziji. Na ljevici su neki, ponajprije sastavljač teksta Jean-Michel Belorgey, osporavali uvjetovanje RMI-ja “integracijskim naporima”.x Još su se pitali možemo li govoriti o “pravu” na dohodak čije bi ostvarivanje bilo onemogućeno jer ovisi o odobrenju komisije te zahtijeva nešto zauzvrat. To je bio i smisao nedvosmislenog slogana na prosvjedima nezaposlenih “Keš za život!” U društvu u kojemu ne prijeti nestašica, svatko bi morao imati pravo na dostojanstven život, što ne mora nužno zapriječiti put k ljepšim stvarima u njemu.

Skeptična radikalna ljevica

Unutar radikalne ljevice zajamčeni je dohodak daleko od toga da uživa jednoglasno prihvaćenje. S obzirom na već navedenu lepezu šarolikih branitelja, isprva se može činiti da se nalazimo u vrlo sumnjivom društvu. Osim toga, taj se zahtjev po mnogočemu razlikuje od projekata za koje se uobičajeno zalaže antikapitalistička ljevica. Čak i ako vodimo računa o mnogim nesuglasjima između različitih mišljenja, ipak je jasno da njegovo provođenje ne bi riješilo sve probleme. No zagovornici zajamčenog dohotka ni ne pretvaraju se da je drugačije.

Osnovni dohodak prvenstveno je zamišljen kako bi se svima osigurao životni minimum, bilo na Sjeveru bilo na Jugu, gdje također ima svoje zagovornike. Općenito se smatra da bi jedna od posljedica osnovnog dohotka bilo stimuliranje ekonomske aktivnosti u zemljama u razvoju, dok bi se ista drugdje postepeno smanjila – zbog čega zanima i ekologe. U zapadnjačkim društvima stvorio bi priliku da se ukine nezaposlenost, prekarnost, loše stanovanje i radničko siromaštvo ili, za neke zaposlene, fizička i psihička bol kao posljedica rada. No njegovim uvođenjem ne bi se srušio kapitalizam niti bi, premda poneki s njime povezuju projekt maksimalnog dohotkaxi, suzbio nejednakosti. A upravo to mnoge priječi da se toj ideji približe. Tako anarhokomunist Claude Guillon, koji cijelu ideju smatra previše bojažljivom, u svojoj knjizi podrugljivo govori o “zajamčivizmu”. Ipak, ni on ne tvrdi da “najgore stanje najlakše potiče pobunu” i priznaje da se o politici bolje priča punog želuca…xii

Umjesto da odbaci nepravedni poredak i zamijeni ga pravednijim, osnovni dohodak prije daje “kulturni poticaj”, da citiramo podnaslov filma Hänija i Schmidta. S jedne strane donosi priznanje i ohrabrenje netržišnim aktivnostima, što može pokrenuti tranzicijski proces za koji nitko ne može predvidjeti smjer kuda će krenuti. S druge strane, budući da se izbor prepušta pojedincima, afirmira pretpostavku temeljnog povjerenja u njih. A neosporno je da se ni antikapitalistička ljevica ne slaže s oštrim sudom liberalnog esejista Nicolasa Bavereza, prema kojemu “slobodno vrijeme za najniže slojeve znači alkoholizam, eskaliranje nasilja i delinkvenciju”.xiii Pa ipak, radikalizam političkih projekata koje ljevica zagovara nerijetko implicira ponešto monolitnu definiciju “dobrog života”.

Upravo je napuštanje takve logike zanijelo švicarskog aktivista Olivera Seegera, suautora francuske verzije filma Osnovni dohodak. Nekadašnji član Longo Maïa, poljoprivredne kooperative uspostavljene 1968. godine u Alpes-de-Haute-Provenceu, unaprijed odbija “implicitnu pretpostavku prema kojoj bismo bili nekakva revolucionarna avangarda, malena elita koja se priprema za Dan D”. Upravo suprotno, zajamčeni dohodak dopušta da se “ljudima, za promjenu, ostavi sloboda. Da se ne misli umjesto njih, da im se ne potura ideologija koju bi nužno morali slijediti”. Takva je promjena paradigme sve samo ne laka: “Nadam se da će unatoč glavoboljama, srcoboljama i želučanim tegobama, budući da će im cio metabolizam biti okrenut naglavačke, ljudi morati početi razmišljati što bi ustvari željeli činiti! Kako bi svijet mogao izgledati kada se oslobodimo dugogodišnje navade da bez pitanja skačemo s mostova? Zaista bih volio dobiti priliku da vidim što bi to moglo donijeti.”xiv

Društvo rada i njegovi kritičari

Druga važna kritika zajamčenog dohotka tiče se njegova kritičkog propitivanja plaćenog rada. Povijesno gledano, radnički se pokret organizirao oko najamnog rada, osi oko koje su osmišljena sva oruđa otpora eksploataciji i izborene sve njegove pobjede, od plaćenog odmora do socijalne zaštite, što je ponekad išlo dotle da se i samo “ukidanje nadnice” javljalo među ciljevima koje si je zadala Opća konfederacija rada (Confédération générale du travail, CGT), kao u povelji iz Amiensa 1906. godine. Za sindikalni svijet i političke struje koje su mu bliske, odvajanje rada i dohotka stoga se čini herezom. Jean-Marie Harribey, ekonomist i član Udruženja za oporezivanje financijskih transakcija i građansku akciju (ATTAC), tako je napisao da rad čini “sviđalo se to nama ili ne (…) ključni vektor socijalne integracije”, jer pojedincu daje “kvalitetu potpune osobe, proizvođača i građanina”.xv

Ironično je da je upravo obrana rada motiv dijela zagovaratelja zajamčenog dohotka, koji u njemu vide sredstvo poboljšanja uvjeta u kojima radimo i naglašavanja njegove ambivalentnosti. “Pravo na rad” zapisano je u Deklaraciji ljudskih prava; ali, kao što se u svojem filmu pitaju Häni i Schmidt, “može li postojati pravo na obavezu da nešto radimo?” Osnovni dohodak dopustio bi nekima od onih koji su danas zaposleni da to više ne budu, a nezaposlenima koji priželjkuju zaposlenje da ga opet dobiju. Činjenica da se ne bismo morali boriti za preživljavanje mogla bi nam dati veliku moć u pregovorima s poslodavcima, naročito u borbi za teško izborive ciljeve. Van Parijs i Yannick Vanderborght tako nas pozivaju da zamislimo udarac koji bi zajamčeni dohodak mogao zadati kapitalu “u slučaju da se štrajkovi oduže”.xvi

Ali i drugi promicatelji ideje dobro su sročili kritiku najamnog rada, pogotovo oni koji pripadaju struji što se protivi rastu (da izdvojimo: Mylondo i Utopia). Većina poslova, tvrde oni, ako i donosi vrijednost, onima koji je stvaraju ne donosi ni vlasništvo ni samopouzdanje, a ni osjećaj da služe javnom interesu. Naprotiv, zna rezultirati upravo suprotnim osjećajem. Bilo kako bilo, ostaje činjenica da povećanje produktivnosti povezano s tehnološkim napretkom ionako ne dopušta da svatko ima radno mjesto. Bernard Friot, zagovaratelj bezuvjetnih nadnica koje bi zadovoljile osnovne potrebe, a koje bi se financirale sustavom kotizacije, iznosi sljedeću analizu: “Bolje je ne raditi nego biti ravnatelj škole koji loše obavlja svoju javnu funkciju ili industrijski radnik koji proizvodi sterilno sjeme za Monsanto.” Friot razbija mit o punoj zaposlenosti tijekom “trideset slavnih godina” koji naziva “bajkom”: “Nemojmo nikada zaboraviti da se takozvana puna zaposlenost u 1960-ima odnosila samo na muškarce.”xvii

Struja koju su inspirirali talijanski operaistički autonomisti podupire njegovu kritiku nadnice na temelju koncepta općeg intelekta Karla Marxa. U Francuskoj tu struju predstavljaju Yann Moulier-Boutang i suosnivač CARGO-a Laurent Guilloteau. U Grundrisseu Marx je predvidio da će doći trenutak kada će znanje koje je tijekom povijesti akumuliralo cjelokupno društvo postati temeljem stvaranja vrijednosti. S pojavom nematerijalne ekonomije, u kojoj živimo, mnogi su njegovi čitatelji uvidjeli da je Marx bio u pravu. No kapitalizam zbog toga može postati samo još agresivnije parazitskim: kapital mora supsumirati kompetencije razvijene izvan kapitalizma, a one su neodvojive od svojih ljudskih nositelja i ne trebaju kapitalizam da bi se produktivno realizirale.

Najznačajniji dio proizvodnje bogatstva, prema postoperaistima, zbivao bi se dakle izvan radnog mjesta. Između figura bezbrižnog zrikavca i industrijskog mrava, Moulier-Boutang postavlja treću, figuru pčelice: njezin rad na polenizaciji ne stvara direktnu vrijednost, no nijedna proizvodnja ne bi mogla postojati bez njega. Isto tako, svatko putem svojih svakodnevnih najbanalnijih aktivnosti neizravno sudjeluje u ekonomiji.

Prednost je tog argumenta da kao ništavne odbacuje fantastične predodžbe kojima mašu demagozi – o beskorisnima i dokonima “na državnoj sisi” koji žive od rada drugih. No takav tip zagovora zajamčenog dohotka postavlja zamku koju je već Gorz dobro uočio: “Tako ostajemo na planu vrijednosti rada i produktivizma.” Naime, “egzistencijalni dohodak nema smisla ako niti iziskuje niti daje nešto zauzvrat”, a trebala bi biti riječ o tome da se afirmira stvaranje “netržišnih bogatstava”.xviii U svakom slučaju, nema potrebe vraćati se na opći intelekt da bi se teorijski argumentiralo u korist uvođenja zajamčenog dohotka. Jedan od prvih promicatelja te ideje, angloamerički revolucionar Thomas Paine, u svom djelu Agrarna pravda (Agrarian Justice) iz 1796. godine u zajamčenom je dohotku vidio pravednu kompenzaciju za zemlju koju je prisvojila manjina, zemlju koja bi trebala pripadati svima.

S francuskog prevela: Marija Ćaćić

ihttp://le-revenu-de-base.blogspot.fr

ii Yann Moulier-Boutang, L’Abeille et l’Economiste, Carnets Nord, Pariz, 2010.

iiiProjet de loi de financement de la Sécurité sociale 2013, annexe 5.

ivCentri za zapošljavanje svakako bi i dalje postojali, budući da bi uvijek bilo tržišta rada, no time bi drastično promijenili svoju svrhu.

vBaptiste Mylondo, Un revenu pour tous. Précis d’utopie réaliste, Utopia, Pariz, 2010.

viUsp. Yannick Vanderborght i Philippe Van Parijs, L’Allocation universelle, La Découverte, coll. “Repères”, Pariz, 2005.

viiAndré Gorz, Misères du présent, richesse du possible, Galilée, Pariz, 1997.

viiiVidi Jean-Paul Maréchal, “Revenu minimum ou ‘deuxième chèque’?” i Ignacio Ramonet, “L’Aurore”, Le Monde diplomatique, ožujak 1993. i siječanj 2000. Također Yoland Bresson, “Instaurer un revenu d’existence contre l’exclusion”, Le Monde diplomatique, veljača 1994. Autor je 1989. godine osnovao Udruženje za uvođenje egzistencijalnog dohotka (AIRE), također je suosnivač BIEN-a. Bressona kritiziraju zato što je svota koju zagovara neznatna, pa drugi zagovaratelji zajamčenog dohotka smatraju da je “na desnici”.

ixChristophe Girard, “Ma contribution pour le congrès du PS, pour un revenu social garanti”, 4. rujna 2012., www.huffingtonpost.fr

xLaurent Geffroy, Garantir le revenu. Histoire et actualité d’une utopie concrète, La Découverte, coll. “Bibliothèque du Mauss”, Pariz, 2002.

xiVidi Sam Pizzigati, “Plafonner les revenus, une idée américaine”, Le Monde diplomatique, veljača 2012.

xiiClaude Guillon, Economie de la misère, La Digitale, Quimperlé, 1999.

xiii“Les 35 heures? Violence conjugale et alcoolisme!”, 15. listopada 2003., www.acrimed.org

xiv“Revenu garanti, ‘la première vision positive du XXIe siècle'”, prosinac 2010., www.peripheries.net

xvCitirano prema: Baptiste Mylondo, Un revenu pour tous. Précis d’utopie réaliste, Utopia, Pariz, 2010.

xviL’Allocation universelle, op. cit.

xviiBernard Friot, L’Enjeu du salaire, La Dispute, coll. “Travail et salariat”, Pariz, 2012. Treba ipak napomenuti da statistike o zaposlenosti znaju zanemarivati rad žena, npr. poljoprivrednih radnica. Vidi Margaret Maruani i Monique Meron, “Contes et mécomptes de l’emploi des femmes”, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.

xviiiAndré Gorz, L’Immatériel, Galilée, Pariz, 2003.