Raphaël Kempf

Teroristički napadi na zapadne zemlje dali su poticaj vladama da se pokušaju obraniti čvrstom rukom, tj. uvođenjem niza zakona koji pod izlikom sigurnosti ograničavaju građanske slobode. Iako je novoizabrani francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio kako će obustaviti dugotrajno “izvanredno stanje” koje je na snazi, dobar dio mjera predviđenih za izvanredne situacije mogao bi biti legaliziran i nakon završetka tog stanja

U večeri prvog kruga parlamentarnih izbora 11. lipnja, premijer Édouard Philipe komentirao je pobjedu svoje nove stranke. Objašnjavao je da su Francuzi pokazali “nedvojbenu” podršku “prilagođavanju našega pravnog sustava novim sigurnosnim potrebama vezanim za terorističku opasnost”. Time se referirao na prijedlog zakona kojim se želi “ojačati borba protiv terorizma i unutrašnja sigurnost”, koji je vlada 7. lipnja predstavila Vijeću za obranu. Tim se tekstom želi prenijeti u opći pravni sustav mjere čije je korištenje omogućeno proglašavanjem izvanrednog stanja nakon napada 13. studenog 2015. godine: na temelju obične sumnje, prefekt (čelnik departmana ili regije) i ministar unutarnjih poslova mogu odrediti kućni pritvor, naložiti administrativne premetačine ili kontrolu kretanja elektronskim narukvicama…

Članovi vlade ponavljali su da je riječ samo o kratkotrajnom režimu koji se jednom mora ukinuti. Nova vlada predložila je okončanje izvanrednog stanja istovremeno želeći omogućiti trajno korištenje njegovih alata, kako bi se politički zaštitila u slučaju novih terorističkih napada. Zato što ti alati omogućavaju državi da pojedince liši slobode ili da ulazi u njihove domove bez prethodnog odobrenja suca, te mjere marginaliziraju autoritet sudova. No taj kratki spoj na koji se često ukazuje samo je dio problema. Upitna je sama legitimnost zakona koji daje nove ovlasti policiji. Pretres baziran na sumnji, čak i ako je izveden sukladno zakonu, ostaje napad na slobode.

Zakon o izvanrednom stanju ima svoju povijest. Usvojen s početkom ustanka alžirskog naroda koji je tražio nezavisnost, taj tekst je zamišljen kao sredstvo borbe protiv “organiziranih bandi”1, odnosno kao zamjena za proglašenje opsadnog stanja. Naime, to bi značilo proglašavanje rata u Alžiru pa samim time i priznavanje postojanja posebne nacije, odvojene od Francuske.

Godine 1955., vlada je tako dala državi, odnosno policiji, preko prefekta i ministra unutarnjih poslova, pretjerane ovlasti koje su joj omogućile pretraživanje stanova građana, određivanje kućnog pritvora ili zabrane boravka u zemlji. Taj zakon krši temeljne pravne principe jer omogućava policiji da ograniči slobodu građana na vlastitu inicijativu i bez prethodne kontrole. Protivno pravilima kaznenog zakona, te mjere nisu utemeljene na djelima pojedinca, nego na navodnoj opasnosti koju on predstavlja – ukratko, na sumnji.

Članovi parlamenta iz redova ljevice su vidjeli opasnost u takvom razvoju situacije. Tridesetog ožujka 1955. godine, komunistički zastupnik Raymond Guyot osuđuje taj “fašistički prijedlog zakona”. Nakon toga, njegov kolega socijalist Francis Vals zagrmio je protiv “sve goreg” opsadnog stanja koje “zamjenjuje dotad planiranu vojnu diktaturu policijskom diktaturom”. Tijekom rasprava, muškarci i žene koji su preživjeli višijski režim neprekidno su se referirali na njega. Prema Alici Sportisse, komunističkoj zastupnici iz Orana, taj je zakon davao “prefektima prevelike ovlasti, kakve se dodjeljuju samo u diktatorskim režimima, poput onoga koji smo imali za vrijeme Višijske vlade”. Socijalist Paul Valentino tvrdio je da se njime “pojedince lišava mogućnosti neslaganja s vladom”.

Zakon je usvojen 31. ožujka 1955. godine s 379 glasova za naspram 219 protiv. Šezdeset godina kasnije, parlamentarci ne pokazuju ni moralnu snagu ni slobodarska uvjerenja svojih prethodnika: devetnaestog studenog 2015., samo šest zastupnika se suprotstavilo prijedlogu zakona kojim se produljuje izvanredno stanje. To se nije pokazalo naročito učinkovitim: prema posljednjem detaljnom parlamentarnom izvješću iz prosinca 2016. godine, nakon petnaest mjeseci primjene tog režima, 4326 obavljenih pretresa rezultiralo je otvaranjem samo 20 istraga od strane antiterorističkog tužiteljstva, ishod kojih nije poznat.

Svemoćne bijele napomene

Od usvajanja 1955. godine taj zakon se koristio protiv političkih protivnika. Čovjek po imenu Jean Galland, učitelj iz Kabilije, komunist i aktivist alžirske Narodne pomoći (Secours populaire algerien), bio je jednom od prvih žrtava mjere protjerivanja. Dvije godine kasnije, vlasti su u logor zatvorile četrnaest alžirskih odvjetnika koji su branili aktiviste Fronte nacionalnog oslobođenja (FLN) jer je prefekt njihovu aktivnost procijenio kao “opasnu za javni red i sigurnost”. Lišeni su slobode na gotovo dvije godine, sve dok državno vijeće tu odluku nije ocijenilo nezakonitom.

Ideja lišavanja osumnjičenika slobode, o kojoj se donedavno žestoko debatiralo, sada je gotovo posvuda prihvaćena. Tijekom predizborne debate s Marine Le Pen, Emmanuel Macron je izrazio želju za “jačanjem policijskih sredstava i mjera, među kojima je i lišavanje slobode onih čiji dokumenti nose oznaku ‘S'”. No oznaka “S”2 je tek policijska evidencija nekoga tko bi mogao biti interesantan sigurnosnim službama, utemeljena na sumnji i ničem drugom. Na primjer, novinar Gaspard Glanz, osnivač agencije Taranis News, koji već godinama snima prosvjede, zaradio je oznaku “S” uz objašnjenje da je bio “blizak ekstremnom pokretu radikalne ljevice”. Kada se ta oznaka pojavi u sudskom spisu, suci je čini se smatraju vjerodostojnim inkriminirajućim dokazom, iako bi trebali biti vrlo oprezni s ovakvim neutemeljenim dokumentom koji je policija samostalno napisala.3

Logika izvanrednog stanja i mjera utemeljenih na sumnji tako kontaminira sudstvo, inače jamca individualnih sloboda prema Ustavu. Drugo sredstvo koje ga ugrožava su “kazneno-administrativni” prekršaji. Zadnji antiteroristički zakoni, izvanredno stanje i Philippeov prijedlog zakona predviđaju zapravo razne restriktivne administrativne mjere (kućni pritvor, obavezu javljanja u policijsku stanicu itd.). Donesene odlukom ministra unutarnjih poslova, te mjere se temelje na slavnim “bijelim napomenama” obavještajnih službi – “bijelim” zato što nemaju ni zaglavlje, ni datum, ni potpis. Njihovo nepoštivanje je kazneno djelo. Uloga suca je svedena na to da sankcionira kršenje ovih mjera koje su određene na temelju sumnje. On više nema zadaću provjeravati legitimitet posezanja za restrikcijama slobode, nego samo ustvrditi je li osoba, na primjer, poštivala kućni pritvor, ili na vrijeme vratila svoju putovnicu nakon što joj je zabranjeno napuštanje zemlje.

Zakonom usvojenim 13. studenog 2014. godine pod palicom socijalističkog ministra unutarnjih poslova Bernarda Cazeneuvea, uvedena je zabrana napuštanja teritorija osobama za koje se sumnja da sudjeluju terorističkim aktivnostima u inozemstvu. Osoba na koju se to odnosi treba predati svoje identifikacijske isprave vlastima unutar 24 sata. Ako to ne napravi može ga se zatvoriti na 24 mjeseca. Dvadeset trećeg studenog 2016. godine, jedna osoba je osuđena na godinu dana zatvora na drugostupanjskom sudu u Parizu jer nije ispoštovala taj izrazito kratak rok. Tako se u samo nekoliko koraka pređe put od obične sumnje do ozbiljnog prekršaja.

Jednom kada bude usvojen, taj zakon služit će za više ciljeva. Nakon studenog 2015. godine, država je više od 600 puta iskoristila izvanredno stanje kao opravdanje za zabranu prosvjeda. Tako prefekti koriste ovlasti koje su im povjerene kako bi se borili protiv terorizma za borbu protiv svojih političkih protivnika. Ustavni sud ocijenio je tu odredbu protivnom Ustavu4 na temelju slučaja jedne žrtve5. No također je istaknulo da će se on primjenjivati sve do 15. srpnja 2017. godine, ostavljajući tako u pravnom poretku odredbe nekompatibilne s temeljnim pravima. Ta odgoda, tvrdilo je Vijeće, omogućava “zakonodavcu ispravljanje utvrđenih neustavnosti”, odnosno usvajanje novog zakona koji će omogućiti prefektima da na drukčiji način provedu administrativne mjere. To je prilično čudna logika: ako je neki tekst kontradiktoran Ustavu, zašto ga zamjenjivati drugim tekstom koji je isti takav?

Prijedlog zakona koji je vlada predstavila 7. lipnja nastavlja ovaj kontinuitet. Ako stupi na snagu, ozakonit će pretres, trajni kućni pritvor ili elektroničke narukvice za pojedince za koje se sumnja da su opasni – čak i onda kada nisu počinili ništa protuzakonito. Tako opasnost predloženog zakona počiva i u marginalizaciji sudske vlasti i u davanju dodatnih ovlasti državi i policiji. Ako je, kao što se navodi u Deklaraciji iz 1789. godine, sloboda princip, a njezina restrikcija iznimka, najbolje sredstvo za zaštitu temeljnih sloboda zasigurno nije legaliziranje iznimki.

* Raphaël Kempf je član odvjetničke komore Pariza.

S francuskog prevela Dorotea Dora Held


1 Obrazloženje motiva prijedloga zakona koji uspostavlja izvanredno stanje, Narodna skupština, zasjedanje 22. travnja 1955. godine, vidi Sylvie Thénault, “L’état d’urgence (1955-2005). De l’Algérie coloniale à la France contemporaine: destin d’une loi”, Le Mouvement social, br. 218., Pariz, 2007.
2 U Francuskoj se od 1969. tom oznakom, fiche S (S kao Sûreté de l’État, državna sigurnost), označava prikupljena dokumentacija osoba za koje se sumnja da su prijetnja državnoj sigurnosti.
3 Drugostupanjski sud Douaija, odluka o sudbenoj kontroli Gasparda Glanza, 30. studenog 2016. godine, br. 16/03653
4 Odluka br. 2017-635 QPC od 9. lipnja 2017.
5 Autor je jedan od njegovih odvjetnika.