Jessica Gourdon

Pitanje prava na pobačaj u SAD-u posljednjih godina uvijek iznova izranja u prvi plan. Republikanci njegovu agresivnu politizaciju koriste kao polugu izborne mobilizacije konzervativnijeg, religioznog dijela stanovništva. Posljedično, mnoge savezne države u kojima su na vlasti donose sve restriktivnije zakone, a u državama poput Mississippija najavljuju i korake za zabranu pobačaja. Iako ekstenzivnije sociološke studije o učincima ovog zakonodavnog trenda na živote žena još uvijek nedostaju, one postojeće upućuju na negativne socijalne učinke nemogućnosti realizacije pobačaja za siromašnije među njima

Šačica pro-life aktivista svakoga dana, mašući transparentima, napada žene koje ulaze ili izlaze iz Jackson Women’s Health Organizationa, jedine klinike za pobačaje u Mississippiju. U siječnju 2013. godine direktorica Diane Derzis morala je organizirati pratnju ženama od automobila do ulaza. “Teška je situacija posljednjih nekoliko mjeseci, otkad klinici prijeti zatvaranje”, žali se direktorica. “Prosvjednici se međusobno potpiruju.”

Hoće li Mississippi postati prva američka država u kojoj se neće moći pobaciti? Bio bi to snažan simbolički potez jer je taj teritorij od tri milijuna ljudi, velik kao Ujedinjeno Kraljevstvo, ujedno i najsiromašniji u Sjedinjenim Državama. Klinika u Jacksonu trenutno krši zakon donesen na državnoj razini 2012. godine, prema kojemu liječnici koji prakticiraju dobrovoljni prekid trudnoće moraju imati ugovor s obližnjom bolnicom koja bi primila njihove pacijentice u slučaju problema. Tri ginekologa klinike nemaju taj ugovor. “Nijedna nas bolnica nije prihvatila. Iz ideoloških razloga, iz straha ili zato što neki liječnici nisu stanovnici Mississippija”, objašnjava Diane Derzis. “Ti ugovori nemaju veze sa sigurnošću postupka: bolnice u svakom slučaju moraju primiti pacijente kojima je potrebna hospitalizacija. Zakonodavci savršeno dobro znaju da će nas to ugroziti.”

Guverner Phil Bryant ne sakriva svoju namjeru da Mississippi učini prvom državom bez pobačaja. U međuvremenu, klinika u Jacksonu, gdje se izvrši dvije tisuće pobačaja godišnje, nastavlja s radom samo zbog odluke federalnog suca o privremenoj obustavi zakona. Postupak će se nastaviti na proljeće 2014. godine. Ovo nije jedinstven slučaj u SAD-u. Slične se borbe odvijaju u Sjevernoj Dakoti, Virdžiniji, Indijani i Alabami. Sveukupno 54 klinike i službe za pobačaj zatvorene su u tri godine, prema anketi Huffington Posta o zdravstvenim ustanovama.[i] U trima državama, Sjevernoj i Južnoj Dakoti i Mississippiju, postoji samo po jedna ustanova za pobačaj.

Pravo na pobačaj u Sjedinjenim Državama počiva na solidnom pravnom temelju na federalnoj razini. Presedanom u slučaju Roe protiv Wadea 1973., Vrhovni je sud ujednačio različite prakse država i uspostavio pravo svake žene na pobačaj sve do sposobnosti fetusa za život izvan maternice, dakle 22 do 24 tjedna. U Francuskoj je to razdoblje puno kraće, dvanaest tjedana (a za medicinski prekid trudnoće ne postoji vremenska granica). Drugi presedan iz 1992. godine (Planned Parenthood vs. Casey) nadopunio je taj zakon, dopuštajući pojedinim državama da reguliraju pravo na pobačaj uz uvjet da ta regulacija nije “prevelik teret” ženama koje žele pobaciti. Za pro-life aktiviste borba se dakle odvija na razini svake savezne države.[ii]

Prema podacima Instituta Guttmacher, na razini država izglasane su 92 mjere samo u 2011. godini, 43 mjere u 2012. godini, a u 2013. godini već je 1. listopada dosegnuta brojka od 68 mjera. Organizacija Americans United for Life objavila je čak vodič kojim se predlažu modeli zakona koji ograničavaju pravo na pobačaj.

Dvadeset i jedna država od sada zahtijeva roditeljsko dopuštenje za maloljetnice – ponekad i od oba roditelja, kao u Mississippiju i Sjevernoj Dakoti. U njih desetak obvezne su ultrasonografije. U Winsconsinu i Louisiani ginekolog mora pokazati i opisati sliku pacijentici. U pet država uvedeni su “sastanci informiranja” na kojima se pobačaji dovode u vezu s povećanim rizikom od raka dojke, iako je tu vezu demantirala Svjetska zdravstvena organizacija, ili se pak govori o patnji fetusa. Osam država zabranjuje osiguravajućim društvima na svom teritoriju, čak i privatnima, da isplaćuju sredstva za potrebe pobačaja.

No prava novost je povećanje zakonskih mjera za klinike koje često vode udruge za obiteljsko planiranje (u SAD-u se mali broj pobačaja obavlja u bolnicama). U ime sigurnosti pacijenata, novi zakoni sadrže opsežne zahtjeve za zadovoljavanje standarda bolnica koje obavljaju ambulantne zahvate (standarda za opremu, ali i veličinu sala, hodnika, parkinga itd.). Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, takvi standardi nisu potrebni klinikama koje se bave prekidima trudnoće za vrijeme prvog tromjesečja. Ti zakoni “obeshrabruju klinike ili im nameću teret s kojim se ne mogu nositi”, izjavljuju iz udruge National Federation of Abortion.[iii]

“Pobačaj je među najsigurnijim zahvatima. Rizik od komplikacija je minimalan, s manje od 0,5 posto opasnijih komplikacija”, potvrđuje u izjavi iz srpnja 2013. godine American College of Obstetricians, reagirajući tako na novi zakon izglasan u Teksasu kojim se zahtijevalo od klinika da budu opremljene poput bolnica i da imaju liječnike koji imaju ugovor s bolnicom. Nakon što je izabrana u senat Teksasa, Wendy Davis pobunila se protiv te mjere. Privukla je pozornost svih medija, držala je govor jedanaest sati, no nije uspjela spriječiti usvajanje zakona. Dallas Morning News je objavio da su četiri klinike za pobačaj pred zatvaranjem i da su još tri druge ugrožene.[iv] Ako se doista zatvore, četvrtina klinika u Teksasu mogla bi uskoro nestati.

Ovim poteškoćama dodaju se ponekad i prepreke koje postavljaju gradovi. Washington Post je objavio da se klinika u Fairfaxu, jedna od najposjećenijih u Virginiji, zatvorila na ljeto 2013. nakon borbe s općinskim vijećem koje joj je odbilo prelazak u novi prostor, čime bi se uskladila sa zakonom izglasanim 2011. godine.[v]

Ovo postroženje regulacije objašnjava se prije svega jačanjem republikanaca 2010. godine, što je omogućilo konzervativcima da kontroliraju većinu skupština saveznih država (27 od 50) i 30 od 50 guvernerskih mjesta. Time su također na scenu došla i lica pokreta Tea Party s posebno reakcionarnim programom o reproduktivnim pravima. Dok se u većini europskih zemalja pobačaj smatra stečenim pravom, Amerikanci imaju podijeljena mišljenja o toj temi. U centralnim i južnim državama u kojima trenutno prevladavaju republikanci (Alabama, Arkansas, Louisiana, Mississippi itd.), koje su među najsiromašnijima u SAD-u[vi], 52 posto ispitanika istraživanja Pew Research Centera smatra da bi pobačaj trebao biti ilegalan “u većini slučajeva”. Još 1995. godine bilo ih je samo 45 posto. S druge strane, u nekim obalnim državama (Connecticut, Vermont, New Hampshire, Maine) koje imaju tradiciju dominacije Demokratske stranke, taj postotak pada na 20.[vii]

“Uz vatreno oružje, pitanje pobačaja čini jednu od većih kulturnih podjela u SAD-u i ono po čemu smo drukčiji od Europe. To je začuđujuće jer je oko drugih pitanja, poput istospolnog braka, američki stav progresivniji. Istovremeno, u ime morala ili vjere, pobačaj se još uvijek smatra sramotnim. Sociološke ankete pokazale su da polovica žena koje su pobacile to ne priznaju, čak ni anonimno. Brojke su dvaput manje od statistika javnog zdravlja”, kaže Theodore Joyce, profesor javnog zdravstva na City Universityju New Yorka. Posljednjih godina SAD je poprilično napredovao po pitanju homoseksualnog braka. Sada je moguć u četrnaest država od kojih neke, poput Iowe i New Jerseyja, vode republikanci, a usvajanje tih mjera nije prouzrokovalo prosvjede kakvi su se vidjeli na primjer u Francuskoj.

U ovako podijeljenom ozračju, zadržavanje prava na pobačaj u najkonzervativnijim državama ovisi o postupcima sudaca koji su u više slučajeva odbili izglasane zakone u ime presedana Roe vs. Wade. Početkom 2013. godine, jedan je sudac odbio zakon koji je usvojila Sjeverna Dakota, a kojim se fetus smatra živim bićem čim se ultrasonografijom dokažu otkucaji srca (dakle šest tjedana) i kojim se zabranjivao pobačaj nakon tog termina. U svibnju 2013., drugi je sudac blokirao zakon upravo izglasan u Arkansasu kojim bi se zabranio pobačaj nakon dvanaestog tjedna. “Bilo je očito da ti zakoni nisu bili u skladu s presedanom Roe vs. Wade i da će biti odbijeni”, primjećuje profesor prava David Garrow. “Taj tip iracionalnog investiranja politička je taktika kojom se trajno pokreće rasprava i okupira medijski prostor.” Za Elizabeth Nash, istraživačicu Instituta Guttmacher, to je “postavilo neki oblik natjecanja među državama u tome tko će izglasati najstroži zakon”.

Dok se suđenja i žalbe množe, neki bi slučajevi mogli doći do Vrhovnoga suda, čije stajalište o toj temi uvijek može biti promijenjeno. “Zadržavanje presedana Roe vs. Wade prevagnulo je sa samo jednim glasom. Ravnotežu bi mogao poremetiti sudac kojega bi odabrao republikanski predsjednik”, brine se Garrow. Više država nestrpljivo čeka taj dan. Sjeverna i Južna Dakota, Mississippi i Louisiana već su izglasale privremene zakone kojima bi se odmah uspostavila zabrana pobačaja u slučaju povlačenja odluke iz 1973. godine. Dvanaest drugih država, poput Wisconsina, Alabame, Zapadne Virginije ili Oklahome, nije ni ukinulo stare zakone, koji bi u slučaju povlačenja presedana odmah stupili na snagu.

Zasad se malo socioloških istraživanja bavi utjecajem tih novih zakona na pacijentice. Postotak pobačaja u Sjedinjenim Državama stabilan je već deset godina: oko 19 na tisuću žena. Manji je u državama koje imaju restriktivnije mjere, ali se brojka nije povećala posljednjih godina.

U članku objavljenom 2011. godine u časopisu The Journal of Policy Analysis and Management, Theodore Joyce primjećuje da se, otkad je Teksas 2004. godine donio zakon koji zahtijeva da klinike u kojima se prakticiraju pobačaji u drugom tromjesečju trudnoće moraju biti opremljene poput bolnica, “broj pobačaja nakon šesnaest tjedana smanjio za 88 posto” u godinu dana, dok se broj žena koje putuju u druge države da bi pobacile učetverostručio. A čini se da obvezne ultrasonografije, s druge strane, nisu imale nikakvog utjecaja na pacijentice: “One su prije svega sredstvo stigmatizacije žena, liječnika i procedure, ali, prema anketama, nisu utjecale na promjenu mišljenja.”

Na Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu provode se druga istraživanja. “Smatramo da te mjere ponajprije utječu na najsiromašnije žene. Bez bližih klinika one moraju daleko putovati i platiti put. To ih može potaknuti na ponovno razmatranje odluke”, procjenjuje Sarah Roberts, profesorica na Medicinskom fakultetu. Njezin istraživački centar, Advancing New Standards in Reproductive Health (ANSIRH), provodi iscrpno istraživanje koje je već u velikoj mjeri objavljeno: kroz pet godina uspoređuju se situacije žena sa skromnim primanjima koje su pobacile i drugih koje su htjele pobaciti, ali nisu uspjele.[viii] Rezultati pokazuju da je za potonje vjerojatnije da će biti na rubu siromaštva i da će ovisiti o socijalnoj pomoći. Amerikancima, koji često imaju negativan stav prema socijalnoj pomoći, ti rezultati dodatno razjašnjavaju trošak politika protiv pobačaja za društvo.

S francuskog prevela: Dorotea-Dora Held



[i] Laura Bassett, “Anti-abortion laws take dramatic toll on clinics nationwide”, The Huffington Post, 26. kolovoza 2013.

[ii] “States enact record number of abortion restrictions in 2011”, Guttmacher Institute, New York – Washington, 5. siječnja 2012.

[iii] “The trap: targeted regulation abortion providers”, National Abortion Federation, Washington, 2007.

[iv] “Some Texas abortion clinics prepare to shut down after new law”, The Dallas Morning News, 5. rujna 2013.

[v] Tom Jackman, “Fairfax City abortion clinic, busiest in Virginia, closes”, The Washington Post, 15. srpnja 2013.

[vi] Olivier Cyran, “Dans le Mississippi, les fractures de l’Amérique profonde”, Le Monde diplomatique, travanj 2012.

[vii] “Widening regional divide over abortion laws”, Pew Research Center, Washington, srpanj 2013.

[viii] “Turnaway Study”, ANSIRH, Sveučilište u Kaliforniji, San Francisco, www.ansirh.org