Zašto Kolumbijci ne žele mir?

Gregory Wilpert

Iznenađujući rezultati kolumbijskog referenduma stavili su na led sporazum kojim je trebao biti okončan polustoljetni građanski rat u toj zemlji. Usprkos tome, vlada i vodstvo najveće kolumbijske gerilske skupine FARC-a ne odustaju od ambicija za mirnim razrješenjem konflikta. I dok će se o pojedinim odredbama mirovnih uvjeta još neko vrijeme pregovarati, već sada je jasno kako sporazum neće donijeti rješenje socijalnih problema koji su bili pravi uzrok izbijanja rata

Odbacivanje kolumbijskog mirovnog sporazuma na državnom referendumu održanom 2. listopada ove godine bilo je veliko iznenađenje. Praktički su sve ankete u mjesecima prije referendum predviđale da će sporazum biti prihvaćen s prednošću od barem 10 posto, a na kraju je ipak pobijedio tabor “protiv” sa samo 0,4 posto razlike, odnosno 50,2 naprema 49,8 posto. Možda još važnije za naglasiti, izlaznost je bila niža nego obično. Samo 37,4 posto birača s pravom glasa odlučilo je o pitanju koje je potencijalno daleko važnije od izbora predsjednika. Usporedbe radi, tijekom prvog kruga predsjedničkih izbora 2014. glasalo je oko 40 posto birača.

Nakon pedeset i dvije godine rata i četiri godine mirovnih pregovora između vlade i marksističke pobunjeničke skupine poznate po imenu FARC, kako je Kolumbija došla do ove točke i kakva je daljnja perspektiva? Da bismo to razumjeli moramo pažljivije pogledati što je uopće pokrenulo mirovne pregovore, kako je sporazum sastavljen te kako je kolumbijsko društvo postalo toliko depolitizirano. Središnje mjesto u toj priči zauzima – barem dvadeset i pet godina dugačak – proces u kojemu je kolumbijska ekonomija postala čvršće integrirana u globalnu ekonomiju, zemlja je nasilno izvlaštena, a građanski je rat postajao sve veća prepreka akumulaciji kapitala. Ako tome dodamo očajnički napor stare elite, reprezentirane u liku bivšeg predsjednika Álvara Uribea, u kombinaciji s izuzetnom depolitizacijom kolumbijskog društva koju je prouzročilo pedeset godina rata i represije, postaje jasnije kako je ovakav ishod bio moguć.

Mirovni sporazum

Naposljetku, zadnji se krug mirovnih pregovora između FARC-a i vlade dogodio jer su i jedni i drugi shvatili da nitko od njih ne može pobijediti vojnim putem. Međutim, obje strane imaju i svoje dodatne motive da se vrate za pregovarački stol. FARC je pretrpio velike gubitke na bojištu u godinama prije početka pregovora. Za to je djelomično odgovoran bivši predsjednik Uribe (2002.-2010.) koji je nastojao uložiti što više sredstava u borbu protiv gerilskih pokreta. Tijekom njegovog predsjedničkog mandata (posebice dok je sadašnji predsjednik Juan Manuel Santos bio ministar obrane, 2006.-2009.) vojska je uspjela ubiti nekoliko FARC-ovih važnih lidera. Uz to, različite mjere kojima je Uribe pokušao privoljeti FARC-ove borce za demobilizaciju, kao i od SAD-a sponzoriran Plan Kolumbija uspjeli su smanjiti broj boraca u redovima gerilaca.

Što se tiče kolumbijske vlade, ona je shvatila da, usprkos napadima kojima smanjila broj gerilskih boraca, nije sposobna poraziti FARC. Za vrijeme predsjednika Césara Gavirije (1990.-1994.) i njegovog ekonomskog otvaranja (apertura económica) Kolumbija je preobrazila svoju ekonomiju kako bi ju čvršće uključila u globalnu. Središnji dio ovog procesa bila je neoliberalizacija kolumbijske ekonomije: snižavanje carina, deregulacija, privatizacija, liberalizacija trgovine te proizvodnja za izvoz.1 No taj neoliberalni zaokret bio je ometen dugotrajnim građanskim ratom koji je opteretio poljoprivrednu proizvodnju na mnoge načine: od poreza koji su FARC i ostali sudionici u ovom konfliktu nametali zemljoposjednicima u njihovoj sferi utjecaja do plaćanja otkupnina za sve češće otmice, ali i visokih troškova za snage sigurnosti koje su bile potrebne da se zaštite poduzeća.

Još jedan bitan faktor bilo je stvaranje desničarskih paravojnih snaga od kraja 1990-ih, među kojima se ističe AUC (Autodefensas Unidas de Colombia), koji je nominalno pomagao borbu vlasti protiv gerilaca. No pored toga, on je provodio brutalnu kampanju političkih ubojstava te doprinio raseljavanju milijuna seljaka koji su smetali zemljoposjedničkoj oligarhiji i bili prepreka ekspanziji izvozu orijentirane poljoprivrede i rudarstva. Tako su paramilitarizam i neoliberalizam dugo vremena išli ruku pod ruku.

Kada je 2010. za predsjednika izabran Juan Manuel Santos, i sam pripadnik neoliberalne-kozmopolitske više klase, postalo je jasno da elite žele “modernizirati” kolumbijski režim akumulacije kapitala. Zbog toga je bilo nužno započeti mirovne pregovore s FARC-om.

Pregovori koji su počeli u rujnu 2012. u Havani na Kubi, pokrivali su šest područja.2 To su: 1) stvaranje uvjeta za prekid vatre i polaganja oružja; 2) zadovoljenje pravde za žrtve pedesetdvogodišnjeg građanskog rata koji je prouzročio gubitak više od 220.000 života; 3) rješavanje problema krijumčarenja droge; 4) poticanje ruralnog razvoja, uz uzimanje u obzir da je upravo ruralno siromaštvo bilo jedan od glavnih uzroka sukoba; 5) omogućavanje političke participacije demobiliziranim FARC-ovim borcima; i 6) implementacija i verifikacija cijelog sporazuma. Santos je inzistirao na održavanju nacionalnog referenduma o sporazumu kako bi mu priskrbio širi legitimitet, na što je i FARC pristao, iako se inicijalno opirao.

Sporazum ni na koji način neće promijeniti trenutni ekonomski sistem niti će utjecati na nejednaku raspodjelu zemlje, odnosno činjenicu da trenutno jedan posto stanovništva posjeduje 50 posto zemlje. Drugim riječima, sporazum ne rješava prvobitne probleme koji su doveli do sukoba, već samo postupno zemlju usmjerava prema prihvaćanju statusa quo. On čak ne obnavlja u potpunosti stanje od prije građanskog rata, jer će velik broj u ratu raseljenih Kolumbijaca morati prolaziti kroz prilično težak i neizvjestan proces kroz koji će pokušati povratiti oduzetu zemlju.

Kampanja za referendum

Kampanja u korist prihvaćanja konačnog mira na samom početku suočila se s teškim zadatkom – u vrlo kratkom vremenu trebalo je sažeti dokument od tristo stranica. Na raspolaganju je bilo samo šest tjedana između zaključivanja pregovora, 24. kolovoza, i referenduma, 2. listopada. Još jedan faktor koji nije išao na ruku zagovornicima mira je taj da je predsjednik Santos, koji je uložio svoj čitav politički kredibilitet u mirovne pregovore, sada poprilično nepopularan u Kolumbiji. U tjednima prije referenduma, uslijed teške ekonomske situacije (sredinom godine zabilježene su stope nezaposlenosti od 9 posto i inflacije od 7 posto), predsjednik je imao podršku tek nešto iznad 20 posto birača. Osim toga, brojne ankete koje su ukazivale na referendumsko prihvaćanje sporazuma u omjeru od čak 2 naprema 1, rezultirale su demobilizacijom tabora “za” jer se pobjeda činila izvjesnom.

Naravno, svi ovi elementi išli su na ruku taboru “protiv”. Opsežnost dokumenta mirovnog sporazuma i kratak rok za provođenje kampanje omogućili su poprilično lako širenje dezinformacija o spomenutom dokumentu. Voditelj te kampanje Juan Carlos Velez je za kolumbijske novine La República dao intervju u kojem je otkrio, možda slučajno, detalje dvostruke strategije kojom se vodio.3 Glavna strategijska linija bila je izazivanje zgražanja nad sporazumom njegovim selektivnim čitanjem, a ponekad i otvorenim dezinformiranjem. Na primjer, isticali su činjenicu da će FARC-ovi članovi primati financijsku pomoć dokle god ne pronađu neko zaposlenje. Spominjali su da bi iznos njihovog mjesečnog doplatka trebao iznositi oko 212 dolara tj. 90 posto minimalne plaće, što smatraju pretjeranim za siromašnu zemlju poput Kolumbije. Prema njima, demobilizirani gerilci ne bi trebali primati nikakvu pomoć, čak niti privremenu. Protivnici mirovnog sporazuma koristili su i dezinformacije poput onih da sporazum uključuje odredbe kojima se podržava nedavna legalizacija istospolnih brakova u Kolumbiji.4 Evangelička crkva, kojoj pripada 30 posto kolumbijske populacije i koja se žestoko protivi istospolnim brakovima, na takvu je argumentaciju nasjela. U stvarnosti, u sporazumu ne piše ništa o braku i o homoseksualnosti. Još jedan česti argument protiv sporazuma je upozorenje da će njegovo provođenje Kolumbiju pretvoriti u “kastro-čavističku” zemlju kakve su Kuba ili Venezuela.

Konačno, njihov najsnažniji adut protiv mirovnih sporazuma bilo je odbijanje mogućnosti provođenja programa tranzicijske pravde prema kojem bi članovi FARC-a, ako priznaju svoje zločine, udovoljavali uvjetima za smanjene kazne ili za obavljanje društveno korisnog rada. Time su pridobili poprilično razljućeno stanovništvo velikih gradova koje je već naučeno da FARC vidi kao zlokobnu organizaciju. Studija Alexandre Garcíje5 koja je obradila više od petsto naslova članaka iz najvećih kolumbijskih novina (El Tiempo, El Colombiano, El Heraldo itd.) objavljenih između 1998. i 2006. godine ukazala je ozbiljan problem. U čak 75 posto obrađenih članaka događa se slično. Kada bi FARC skrivio neku smrt, stajao bi naslov “FARC je ubio…”, a kad bi to učinile desničarske grupe naslov bi bio: “Četvero ubijenih u…”, izostavljajući subjekt, tj. odgovornog za ubojstvo. Zbog toga nije iznenađujuće da Kolumbijci generalno vjeruju da je FARC odgovoran za daleko više nasilja nego vojska i desničarske paravojne skupine, iako je u stvarnosti upravo obrnuto.6

Najistaknutiju ulogu u “ne” kampanji igrao je bivši predsjednik, desničar Álvaro Uribe i njegova stranka Demokratski centar. I on se protivio mogućnosti da se one koji priznaju zločine djelomično poštedi alternativnim, ne-zatvorskim kaznama. Uribea je u tome podržala organizacija za zaštitu ljudskih prava, Human Rights Watch, koja sporazum odbacila upravo zbog te točke. Ona također tvrdi da FARC-ovci koji su tijekom rata počinili zločine trebaju dobiti zatvorske kazne u punom trajanju. Direktor HRW-a za obje Amerike, José Miguel Vivanco, izjavio je da se oni koji su počinili ratne zločine trebaju suočiti sa zatvorskom kaznom.7 Međutim, većina mirovnih sporazuma, kao što su oni u Salvadoru ili u Južnoj Africi, također uključuje slične elemente restorativne pravde.

Treba svakako napomenuti da rezultati referenduma jasno pokazuju da oni koji su glasali protiv sporazuma žive na područjima koja su bila manje pogođena ratom, dok su oni nastanjeni u konfliktnim zonama u većinski glasali u korist sporazuma. Ukoliko je baš spomenuto pitanje tranzicijske pravde bilo presudno, paradoksalno ispada da je ono važnije za one koji žive u područjima nezahvaćenima ratnim konfliktom.

Međutim, pravi motivi protivljenja sporazumu vjerojatno nisu isti za Uribea i za HRW. Pogotovo ako uzmemo u obzir njegovu neslavnu prošlost kršenja ljudskih prava i nebrige za pravdu dok je bio guverner departmana Antioquije, a zatim i predsjednik države. Primjerice, 2005., tada kao predsjednik, s članovima paravojnih snaga sklopio je dogovor o tranzicijskoj pravdi sličan, u konačnici čak i velikodušniji, od onoga koji je ponuđen FARC-u. Njegove prioritete radije treba smjestiti u kontekst problema restitucije zemlje, jer je on usko povezan s kolumbijskom zemljoposjedničkom oligarhijom, koja se sada boji da će ju mirovni pregovori obvezati na vraćanje zemlje raseljenim seljacima.

Nakon poznatog ishoda referenduma, Uribe je predstavio svoj prijedlog izmjena sporazuma u kojemu se najviše inzistira na izmijeni odredbi o povratku zemlje. Izjavio je da sporazum “treba prepoznati postojanje komercijalne proizvodnje velikih razmjera, njenu važnost za ruralni razvoj i nacionalnu ekonomiju te obvezu države je promiče”.9 Prema njemu, iz sporazuma treba eliminirati dio o oduzimanju privatne nekorištene zemlje koja je pripadala danas raseljenim seljacima. Budući da su ju “u dobroj vjeri” kupili, ne bi ih, dakle, trebalo prisiljavati da tu zemlju vrate, čak i ako su prijašnji vlasnici otjerani s nje zbog rata i upada desničarske paravojske.

Kako je na početku spomenuto, najvažniji faktor neuspjeha referenduma nije to što je 18 posto registriranih glasača glasalo protiv, nego što se 63 posto biračkog tijela uopće nije pojavilo na biralištima. Izbornoj je apstinenciji svakako pridonijelo i jako kišno nevrijeme koje je 2. listopada pogodilo obalne regije: u departmanima Magdalena i La Guajira odsutnost birača bila je iznimno visoka, između 75 i 80 posto. Još više od nevremena, na slab odaziv građana utjecala je depolitizacija kolumbijskog društva koja je posljedica represije i medijskih manipulacija kojima je obilježena recentna povijest zemlje. Paravojni odredi smrti praktički su eliminirali cijelu generaciju aktivista i zagovornika  socijalnih prava. U tim okolnostima, nije iznenađujuće što među zemljama Latinske Amerike Kolumbija ima jednu od najnižih stopa izlaznosti na izborima.

Što dalje?

Odbijanje mirovnog sporazuma na referendumu poprilično je zakompliciralo stvar. FARC je izrazio volju da se vrati za pregovarački stol, no ne žele da se zadire u dio o tranzicijskoj pravdi, a to je točka koju su članovi protivničkog tabora silno htjeli mijenjati. Istovremeno su i njihovi protivnici u teškoj poziciji. Uribe je s jedne strane vodio kampanju koja se temeljila na protivljenju tranzicijskoj pravdi, a s druge strane prava mu je meta bila dio sporazuma koji se odnosi na restituciju zemlje. Predsjednik Santos možda može sačuvati sporazum ako neznatno promijeni dio o tranzicijskoj pravdi i natjera FARC na veće ustupke po pitanju restitucije zemlje. Gerilci bi potom mogli iskoristiti legalne aktivnosti da pokušaju osigurati primjenu već postojećeg zakona o restituciji iz 2011.

U međuvremenu, društveni pokreti u Kolumbiji se mobiliziraju u korist implementacije mirovnih sporazuma u sadašnjem obliku. Započela je protestna okupacija jednog od glavnih trgova u Bogoti s ciljem osporavanja referenduma pred Vrhovnim sudom zbog obmanjujuće kampanje protivnika sporazuma. Činjenica da je Santosu dodijeljena Nobelova nagrada za mir također daje određeni legitimitet potrazi za brzim zaključivanjem mirovnog procesa. Još jedan faktor koji može potaknuti veću hitnost u potrazi za rješenjem je taj što kolumbijska druga najveća gerilska skupina ELN (Ejército de Liberación Nacional,) započinje svoje pregovore s kolumbijskom vladom 27. listopada u Quitu, pod pokroviteljstvom ekvadorske vlade.

Na kraju, vrlo je vjerojatno da će otvorenom građanskom ratu u Kolumbiji uskoro doći kraj. Otvoreni građanski rat nastavlja štetiti neoliberalnom ekonomskom reformskom procesu, a upravo sile koje vuku taj proces, koje predstavlja i sam predsjednik Santos, kontroliraju zemlju. Oni poput Álvara Uribea, koji predstavlja staru gardu zemljoposjedničke elite trenutno su u defenzivi. Ishod referenduma jedna je od njihovih posljednjih, iznenađujućih pobjeda, omogućena prvenstveno depolitizacijom koju neoliberalizam izaziva posljednjih 25 godina. To ne znači da će političko nasilje u Kolumbiji iščeznuti u neposrednoj budućnosti, osobito jer desničarske paravojne snage nastavljaju biti prilično aktivne. Kao što možemo vidjeti u mnogim drugim zemljama, primjerice ovog časa u Brazilu, neoliberalne elite nastoje slomiti otpor onih koji se protive rastućoj nejednakosti i nepravdi, ali preferiraju to činiti na način koji neće ometati poslovnu i investicijsku klimu.

* Gregory Wilpert je sociolog i autor knjige Changing Venezuela by Taking Power: The History and Policies of the Chávez Government, Verso Press, London, 2007.

S engleskog prevela: Anja Vladisavljević


1 Za analizu ekonomskih osnova kolumbijskog sukoba i mirovnog procesa vidi Forrest Hylton, “Peace in Colombia: A New Growth Strategy”, NACLA Report on the Americas, vol. 48, br. 3, 2016.
2 Sažetak sporazuma dostupan je na španjolskom jeziku, na internetskoj stranici acuerdodepaz.gov.co
3 “El No ha sido la campaña más barata y más efectiva de la historia” La República, 5. listopada 2016.
4 U travnju 2016. kolumbijski je Vrhovni sud legalizirao istospolne brakove, uz objašnjenje da je protuustavno ograničiti pravo sklapanja braka samo na heteroseksualne parove.
5 Autorica bloga Perorata, laperorata.wordpress.com
6 Vidi Adriaan Alsema, “How Colombia’s newspapers consistently misinformed the public on the armed conflict”, Colombia Reports, 18. listopada 2016.
7 “Lo que se debe agregar al acuerdo de paz, según Vivanco”, Semana, 6. listopada 2016.
8 Za opsežniju analizu referendumskih rezultata vidi “Así votaron los Colombianos”, El País, 3. listopada 2016.
9  Adriaan Alsema, “Uribe formally presents proposals to revive Colombia peace deal”, Colombia Reports, 13. listopada 2016.