Dean Duda

Prema recentnim anketama, ORaH, mlada stranka nekadašnje SDP-ovke Mirele Holy, po popularnosti je prvi put nadmašila bivšu stranku svoje predsjednice. Medijski opinion makeri te rezultate su odlučili tretirati kao puki simptom krize biračkog povjerenja u socijaldemokrate. Pitanje o programskom kredibilitetu samolegitimacije ORaH-a kao nove snage ljevice pritom se ni ne postavlja, iako je upravo ono najzanimljivije s gledišta budućeg razvoja političke scene u državi

Rast popularnosti ORaH-a (Održivi razvoj Hrvatske), stranke koja je u razmjerno kratkom vremenu (osnovana je 29. listopada 2013.), prema najnovijim rezultatima istraživanja Crobarometar agencije Ipsos Plus, dospjela na drugo mjesto sa 17,9 postotaka i tako “na ljestvici popularnosti” pretekla SDP (17,3 posto), iznenadio je i kontinuirano iznenađuje apsolutno sve – i dežurne “političke analitičare”, i “medijske komentatore i, osobito, s nešto drukčije ugođenim i opreznim reakcijama, ljude iz same stranke. Predsjednica ORaH-a Mirela Holy, prema rezultatima istog istraživanja iz kolovoza 2014., najpopularnija je hrvatska političarka, uz bok predsjedniku Ivi Josipoviću, dosad apsolutnom vladaru anketnih nadmetanja, kojemu je navodno čak i Al Gore na nekom usputnom susretu prilikom recentnog skupa UN-a o klimi rekao da je ORaH najpopularnija ekološka stranka u cijeloj Europskoj uniji.

Hrvatskoj se dakle dogodio ORaH, a najfrekventnija, medijski gotovo jedina interpretacija njegova uspjeha temelji se na činjenici da je riječ o razočaranim biračima SDP-a koji, nezadovoljni rezultatima koalicijske vlade nominalnih socijaldemokrata i njihovih partnera “narodnjaka” (liberalnih demokrata), nalaze novo evakuacijsko utočište u ORaH-ovu političkom hladu. ORaH tako proporcionalno raste zahvaljujući SDP-ovskom političkom nazadovanju i glavinjanju u obnašanju vlasti. ORaH-u dakle plodovi političke popularnosti padaju u krilo gotovo sami od sebe jer njihov je uspjeh zapravo slabost do jučer “jake” socijaldemokratske opcije.

Kad bi društvo i funkcioniralo samo prema partitokratskim kriterijima i najjednostavnijim zaključcima tipa koliko-toliko, a politika bila tek skromna matematika zatečenih odnosa, ta bi (najfrekventnija) teza imala jednako malo smisla kao i u postojećim okolnostima. Ovako formulirana svjedoči više o stanju lokalne politike, njezinim zacementiranim akterima i pripadnim megafonima koji navodno oblikuju javno mnijenje. S tog se stajališta ORaH-u pristupa površno i prvoloptaški, bez potrebe za smislenijom analizom, tretira ga se kao posljedicu a ne kao mogući uzrok (ili barem jedan od uzroka), dok se za “zelenu politiku” i “održivi razvoj” ima osjetljivosti jednako kao i za lanjski snijeg.

Medijski cinizam spram zelene politike

Status zelene politike odnosno njezina važnost u političkom polju već je godinama najslabije mjesto lokalnoga demokratskog života, smješteno negdje između minimalne stranačke organiziranosti, nevladinoga/civilnog aktivističkog sektora i posvemašnje šutnje medija. Pojavljuje se tek povremeno, uglavnom kao prosvjedni skandal koji, naravno, koči zemlju odnosno uzburkanu lokalnu zajednicu na putu zajamčenog progresa. Politika europskih Zelenih (na primjer, uvjerljiv nastup Ske Keller na eurovizijskoj debati 15. svibnja tijekom zadnjih EU-izbora, gdje je zajedno s Aleksisom Ciprasom izgledala poput mlaznog aviona naspram europske političke klasike) ili pak širi kontekst zelenih politika – to jednostavno nije doraslo do razine parohijalne medijsko-političke pažnje.

I tu se, inicijalno motiviran SDP-ovskim kadrovskim trzavicama, zapravo pojavljuje ORaH, stavljajući na stol problematiku koju hrvatske političke elite drže deklarativno važnom, a zapravo tretiraju kao marginalnu akcidentaliju. Zato je ORaH, kao prononsirana opasnost za političku stabilnost sistema i rast industrije ili ekonomskih aktivnosti, omiljena laka tema bardova korporativnog novinarstva i njegovih abortiranih satelita iz, oko i uz EPH, ali i drugih medijskih udarnika. Predsjednica stranke predmet je ciničnog poigravanja sa subkulturnim imaginarijem zagrebačke periferije ili pak simptom “protupolitičarskog pokreta”. Od stila odijevanja preko beskrupulozne trivijalizacije određenih ideja do programa stranke koji se u pravilu tumači kao nekonzistentno nabacivanje koještarija, taj medijski pogled svisoka Mirelu Holy vidi kao stiliziranu curicu u filmskoj političkoj pustolovini, simptom “slabosti jakih”, magnet za “razočarane”, ukratko: spiritualno-simboličku fikciju koja je anketnu naklonost pretpostavljenog biračkog tijela stekla kratkotrajnim popularnim mehanizmima tipa (razočarana) “Hrvatska traži zvijezdu”.i

Doduše Holy, kao jedina javno prepoznatljiva političarka ORaH-a, uvelike sama za to snosi odgovornost jer neprestano iznova potpisuje medijski pakt reprezentacije navodno šireg dosega, odnosno njezin se slučaj posve uklapa u staru tezu da vlastitu popularnost ne možete nadzirati, osobito u situacijama u kojima poprima trivijalni lik. Holy se, jednostavno, zna namjestiti na volej medijskog cinizma koji, zaljubljen u sliku SAD-a, politiku uglavnom vidi kao dihotomnu strukturu podijeljenu između liberalnih demokrata i konzervativaca, a kapitalizam kao rješenje svih problema. Sve to oko ORaH-a jest s tog stajališta jednostavno “neozbiljno” poput dječje igre i zato treba poduzeti konkretne medijske mjere da se taj, svakim danom rastući, zaluđeni i razočarani postotni udjel privede zdravom razumu. Zato se i minimalni pokušaji eleboriranja osnovnih točki programa u korporativnim medijima svode na eskapade tipa: “Turisti nam trebaju dolaziti vlakom, ne zbog sunca, nego zbog zdravstvenih programa pomlađivanja, a krave neka slobodno pasu travu po našim nacionalnim parkovima.”ii

Niz ORaH-ovih dokumenata vezanih uz sektorske politike, uz statutarno-programski temelj, već je usvojeno, netom dovršeno ili je u fazi javne rasprave, dakle korak od usvajanja. Sektorski definirane, to su: politika inovacija, politika održive poljoprivrede i ruralnog razvoja, politika održivog šumarstva, obrazovna i znanstvena politika, politika održive energetike i održivog transporta/prometa, kao i vanjska politika.iii O tim prijedlozima, osim medijskih izvještaja s njihova predstavljanja, jedva da postoji smislena reakcija, a kamoli analiza, što iznova svjedoči o usvojenoj i raširenoj interpretaciji uspjeha stranke: ORaH se dogodio slučajno, odnosno rijetko tko čita ono što ORaH-ovci, ovako ili onako kapacitirani i kadrovski osposobljeni, pišu.

ORaH-ovi dokumenti su relativno neujednačeni i po sadržaju i po kvaliteti i po konceptualnoj domišljenosti, neovisno radi li se o nacrtu/prijedlogu ili usvojenom sektorskom programu. Od vrlo dobrih analiza hrvatskog školstva i znanosti, argumentirane kritike koncepcije reforme građanskog odgoja ministra (bogoštovlja i nastave) Vedrana Mornara, modela smislenije evaluacije znanstvenog rada i uopće ekstenzivnog prijedloga znanstvene politike, do stilskog posrtanja pod baražnom vatrom zelenih ideja i ključnih ideologema, ORaH-ova je politika rad u nastajanju, posvećena onim točkama koje su prioriteti njihova političkog programa. Koliko je god na primjer solidan i temeljit spomenuti Prijedlog obrazovne i znanstvene politike, toliko je do besmisla legitimacijski zasićena i napregnuta uvodna rečenica Prijedloga politike inovacija: “Potreba provođenja korjenitih promjena u svim domenama produkcije, potrošnje i društvenih odnosa radi pronalaženje puta prema održivome razvoju složen je zadatak koji iziskuje sinergiju političke volje i svih društvenih čimbenika, pri čemu dobro ugođen i ciljno usmjeren znanstveno-istraživački i inovacijski sustav treba biti učinkovit motor procesa koji će usmjeriti društvo prema korištenju čistih tehnologija, obnovljivim izvorima energije, obnavljanju bioraznolikosti, razvijanju održive poljoprivrede, uspostavi održivih i pametnih gradova, održivom upravljanju vodnim bogatstvom i drugim prirodnim resursima, razvijanju sustava prevencije i obrane od elementarnih nepogoda, unapređivanju zdravlja, stvaranju novih zelenih zaposlenja, boljem povezivanju među društvenim sektorima, novim i pravednijim društvenim odnosima.”iv

Sramežljiva lijeva legitimacija

Međutim, iritacija dežurnih dušebrižnika ili pak ekspresni, okolnostima izazvan, izlazak iz političkog puberteta jedva stasale stranke nisu baš dovoljni razlozi da se subjekt političke promjene pronađe u ORaH-u. Ono što je zapravo najzanimljivije u slučaju ORaH-a jest lijeva legitimacija odnosno općenito prihvaćena teza da se radi o lijevoj političkoj stranci. Ta je pozicija nekoliko puta formulirana, ali na veoma nježan način. “Mi smo lijevija stranka od SDP-a, i nikad nećemo moći surađivati s desnim strankama. Nama SDP nije sporan u smislu programa, ali nam je apsolutno neprihvatljivo to što se ne drži svog programa. Oni nisu vjerodostojna stranka”, rekla je na primjer predsjednica Holy.v Biti “lijevija stranka od SDP-a” doista nije veliko umijeće, pa se logično postavlja pitanje što je to “lijevo” u politici ORaH-a. Nije dakle pitanje je li ORaH uspostavio određenu politiku ili kreirao sektorske politike, nego ima li sve to skupa ikakve veze s ljevicom.

U programskim dokumentima to “lijevo” svodi se uglavnom na “uspostavu države i društva jednakih pravila, mogućnosti i pravde za sve”, što može značiti i sve i ništa. Polazišne programske točke ORaH-ove politike jesu moralna i nekorumpirana politička djelatnost, slabosti javne uprave i problematična administracija, a koncept održivog razvoja je primjeren odgovor na to. ORaH zahtijeva političare/ke novog kova, spremne na odgovornost i rad. “Održivi razvoj je moj svjetonazor. Smatram da održiva politika nije moguća ukoliko je ograničena na krug političkih elita, ona mora biti proizvod dijaloga svih dionika. Za mene je moralni izazov pomoći znanjem i iskustvom stranci kako bismo promijenili negativne trendove u gospodarstvu i društvu općenito. ORaH je progresivna stranka koja uči iz prošlosti, ali živi u sadašnjosti i radi na izgradnji bolje budućnosti”, reći će Ljiljana Katičić, predsjednica ORaH-ova Foruma za gospodarstvo.vi

I tu počinju problemi. Naime, ORaH baštini nekonfliktnu koncepciju društva odnosno zaobilazi središnji socijalni konflikt rada i kapitala. Dok se god povlači metafora o “pravilima igre” koja moraju biti “jednaka za sve”, teško da se može uočiti temeljni društveni konflikt. Naime, taj se temeljni konflikt ne može uočiti kategorijama “igre” i “pravila”, koliko god metafora bila izlizana ili svježa, jer se jednostavno ne radi o igri. Za ORaH-ovce društvo jest problematično u mjeri u kojoj je neuređeno ili necivilizirano, korumpirano i zapušteno, u mjeri u kojoj ne vrijede jednaka pravila za sve i vladaju negativni trendovi, što se može riješiti politikom održivog razvoja, označiteljem koji hijerarhijski okuplja sve partikularne ili sektorske politike. To mogu učiniti kompetentni i moralni, dakle stručni ljudi neumazani hrvatskim političkim blatom. Otud zapravo moralni ulazak u politiku, otud i malograđanska hipertrofija karijernih stilema i silnih prof. dr. mr. sc. itd. titula oko ORaH-a kao stručna legitimacija za popravljanje društva koje, unatoč kojiput gotovo na silu zazvanom “neoliberalnom kapitalizmu”, izgleda kao da ga gledate iz ugode vlastitog vrta, a ne s ljevice.

Srednjoklasni san o beskonfliktnom društvu

ORaH nije pomaknuo diskurs prema pozicijama koje bi mogle opisati društveni konflikt, makar kroz čiste zelene naočale. ORaH dakle izbjegava dijagnozu osnovnog društvenog konflikta, i upravo tu nalazi svoje mjesto na hrvatskoj političkoj sceni, kao i moguću kvalifikaciju da je riječ o srednjoklasno-tranzicijskom političkom projektu s razvijenom ekološkom svijesti, u koji ulaze i kreatori i onih 17,9 posto mogućih birača, tijelo koje želi beskonfliktni kapitalizam i široku demokratsku inkluzivnost (kao dijalog svih aktera), i ništa više od toga.

Problem OraH-a jest uvelike problem tranzicijske srednje klase, a njezin je habitus oblikovan stilom i kategorijama koje ne mogu vidjeti temeljne društvene konflikte, nego dobacuju maksimalno do “neučinkovitosti javne uprave”, “korupcije” i “politike bez morala” sa svakako dobrodošlim zelenim okvirom. Upravo rast te stranke pokazuje limit srednjoklasnog pristupa politici. Srednjoj klasi jednostavno nema života u konfliktnom društvu odnosno želi živjeti u društvu bez konflikta, štoviše, ne želi uopće znati da taj konflikt postoji. Ona mora svoj habitus graditi stilistikom trajne modernosti koja joj omogućuje da se socijalno locira, distingvira i usmjeri. ORaH je postao novi jamac njezine modernosti, kao što su to prije tri desetljeća bila ljudska prava, prije dva i pol samostalna država, parlamentarna demokracija i tržišno gospodarstvo, zadnje desetljeće san o Europskoj uniji, a danas održivi razvoj u beskonfliktnom društvu. Bila je prevarena svaki put dosad, ali je ujedno bila i motor stilizacije svih tih prevara do razine društvene probavljivosti. U tome je i rizik ORaH-ove političke putanje jer ga podržavaju oni koji bi ubrzo mogli naći novi objekt vlastite modernosti, a to sigurno, kako stvari zasad stoje, neće biti demokratski socijalizam 21. stoljeća.

Naposljetku, uspon ORaH-a odvija se u vrlo specifičnim uvjetima neokonzervativne kontrarevolucije koja zapravo uvelike formira dnevni red i okvir kako društvenih tenzija, tako i političke rasprave u Hrvatskoj. Liberalniji srednjoklasni pogon traži subjekta koji bi mogao higijenski djelovati i amortizirati najezdu Crkve i njezinih partnera što je samolegitimacijski još jedna potvrda socijalne modernosti. I u toj se dinamici sve kontraakcije kreću negdje oko prvog koraka, a zapravo nam nasušno nedostaje drugi. Dok god pretendenti na lijevu političku poziciju budu, poput ORaH-a, svoju politiku/politike gradili kategorijama kapitalističke stilistike, preuzimajući diskurs koji raspolaže “ljudskim resursima”, zagovara korporacijsku uspješnost ili na primjer poljoprivredni proizvod s dodanom vrijednošću (radi se o ekološki uzgojenom plodu plus brendiranje takva uzgoja što, naravno, poskupljuje cijenu na malo), dakle u stilemima preuzetim ili deriviranim iz dominantnog repertoara, dotad će se njihova politika svoditi na tapkanje u mjestu, o čemu rječito svjedoči primjer SDP-a. Nazvati stvari pravim imenom, posegnuti za analitikom koja sukob ne skriva nego pokazuje zajedno sa svim njegovim posljedicama znači, naravno, da (nova) ljevica u drugom koraku, kao i u sljedećima, može ponuditi smislen odgovor.

* Dean Duda je redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

i U tom smislu je uvijek aktivan popistički trop “darkerica” ili “bivša darkerica”, kao što njemački mediji Franzisku Keller znaju predstaviti kao “ex-punkericu”, čime se, hotimice ili ne, s konzervativnog stajališta svakako namjerno, priziva neozbiljnost odnosno nedoraslost “ozbiljnoj politici”.

iii O vanjskoj politici, osim natezanja na relaciji Andrea Feldman (koja je u međuvremenu napustila stranku) – Mirela Holy oko objavljivanja dokumenta, postoji sažeta i jasna dijagnoza u širem okviru analize hrvatske vanjske politike: “A jedini drugačiji glas dolazi iz ORaH-a koji u potrazi za vlastitim političkim identitetom koji se neće (samo) oslanjati na kult ličnosti predsjednice stranke zagovara suradnju sa zemljama BRICS-a. No tu alternativu treba gledati isključivo na istoj retoričkoj i političkoj ravni kao i neke ranije pokušaje pronalaska novih tržišta ili stranih investicija”, M. Kikaš, “Muk sa Zrinjevca”, http://www.bilten.org/?p=2195

iv Svi dokumenti ORaH-ovih politika (i usvojeni i predloženi za usvajanje nakon rasprave) dostupni su na https://orah.hr/dokumenti/politike.html