Marion Giraldou

Neposredno nakon kubanske revolucije uspostavljeni su mehanizmi masovne mobilizacije stanovništva s ciljem zaštite novog režima. Gotovo šezdeset godina kasnije, zajedno s popuštanjem pritiska SAD-a, organi uspostavljeni na razini susjedstava manje se bave zavjerama CIA-e, a više svakodnevnim problemima, poput nestašica osnovnih potrepština, omogućavajući istodobno specifičan oblik organiziranja lokalnoj zajednici

“Protiv agresivnih kampanja imperijalizma, uvest ćemo kolektivni revolucionarni sustav nadzora; neka svi znaju tko je tko i što radi u blokovima, te koji je odnos imao s tiranijom…” Nakon nekoliko atentata te drugih napada i sabotaža na otoku, Fidel Castro 28. rujna 1960. najavljuje stvaranje Odbora za obranu revolucije (CDR), masovnih političkih struktura organiziranih na razini zgrade ili ulice s jednim ciljem: štititi i služiti kubanskoj revoluciji protiv potencijalne invazije kontrarevolucionara koje podupire i financira Središnja obavještajna agencija (CIA). Manje od dvije godine nakon trijumfa 1959. godine, Castro je uvjeren: narod čini ključnu borbenu snagu u obrani revolucije. Nije li upravo taj narod ustao potaknut šačicom “bradatih” koji su dugo bili izolirani na Sierra Maestri?

CDR-ovi su 1961. godine aktivno sudjelovali u zaustavljanju američke neuspjele invazije u Zaljevu svinja. No organiziranje otpora protiv stranih agresora vrlo lako prelazi u nadgledanje svakodnevnog života Kubanaca: u okrilju odbora svatko je zadužen za upoznavanje svog susjeda, kako bi mogao prijaviti pojedince osumnjičene za terorizam ili špijunažu.

Tom zadatku nadziranja stanovništva i zaustavljanja sabotaža i napada pridružuju se drugi, koji služe ostvarivanju ciljeva revolucije – kampanje opismenjavanja, cijepljenja, pomoć žrtvama uragana, sastavljanje kandidatskih lista za regionalne i parlamentarne izbore, itd. CDR služi kao neka vrsta posrednika između države i stanovništva: stanovništvu prenosi potrebe i zahtjeve države dok, s druge strane, tijelima vlasti daje povratnu informaciju od stanovništva. Od razine blokova, preko “zone” (četvrti), municipija (općine) i provincije (regije) do razine nacije, danas postoji više od 130.000 ćelija koje okupljaju oko 8 milijuna kubanskih stanovnika starijih od 14 godina, što je gotovo cjelokupno stanovništvo. Brojka je stabilna još od njihova osnivanja.

Članstvo međutim nije obavezno, kako ističe Eloina1 predsjednica jednog CDR-a u četvrti Altahabana. Da bi se postalo predsjednikom Odbora nije nužno biti članom Komunističke partije Kube (PCC). Već gotovo deset godina, susjedstvo ju svake godine iznova bira. Budući da je njezin rad cijenjen, da se posao predsjednika CDR-a ne plaća te da nema zakonske zabrane koja bi ju spriječila da se kandidira, vrlo je vjerojatno da će svoju poziciju zadržati još mnogo godina. Kako ona objašnjava činjenicu da su u njezinoj zgradi svi stanovnici stariji od 14 godina, odnosno 40 osoba raspoređeno u 24 stana, članovi CDR-a? Pitanje ju je zbunilo: “CDR postoji kako bi štitio stanovnike. Zašto se netko ne bi htio priključiti?”

Za učlanjivanje uvijek postoje i druge motivacije. Većina Kubanaca starijih od 30 godina osobno poznaje, ili je čula za osobu čiji su studij ili karijera prekinuti jer je njihovo sudjelovanje u CDR-u ocijenjeno “nedovoljno revolucionarnim”. Vilma, mlada žena koja je studirala turizam i sada radi u toj struci, upravo time objašnjava svoje sudjelovanje na tradicionalnom obilježavanju praznika rada 1. maja 2001. godine. Bila je savršeno svjesna da ju ništa ne obvezuje da u tome sudjeluje, ali je jednako tako znala da bi neprisustvovanje moglo naškoditi njezinoj karijeri.

Centri za zapošljavanje često traže pismo preporuke od CDR-a u koji je učlanjen budući radnik. To pismo, kako objašnjava Eloina, svjedoči o ulozi odbora u svakodnevnom životu Kubanaca: “Kao predsjednica, poznajem ljude iz svoje zgrade, mi smo velika obitelj.” Ona bi dakle, po logici sustava, trebala suditi o moralnosti, poštenju, ozbiljnosti, ukratko – o kvalitetama kandidata. To je upravo jedan od razloga zbog kojeg se, kada je njegov CDR organizirao “dobrovoljni rad” (košnja trave ispred zgrada, bojanje fasade, stražarenje pred Bodegom2 na dane dostave elektroničkih proizvoda, itd.), Jaime, adolescent iz susjedstva, zapitao: “Po čemu je to dobrovoljno kada je obavezno?” I zato Jaime, što bi se prije 15 godina smatralo nezamislivom drskošću, u kolovozu 2015. nije otišao kositi travu.

CDR-ovi dakle više nemaju moć da prisile na “dobrovoljno” sudjelovanje, kao u slučaju Vilme. Pisma preporuke o moralu i dalje postoje, Eloina ih redovito piše, no nemaju više isto značenje. Kada se Jaime htio zaposliti kao stražar na aerodromu, Eloina i članovi njezinog odbora u svom su pismu preporuke pohvalili njegovo poštenje i disciplinu. Nisu spomenuli njegov slab doprinos CDR-u. Njegov stav nije im se učinio “kontrarevolucionarnim”, što bi vjerojatno bio slučaj prije nekoliko godina.

Progresivno slabljenje američke prijetnje, koje je dovelo do ekonomskog i diplomatskog približavanja s SAD-om, omogućilo je proširenje funkcija CDR-ova. Promjena je primjetna u odlukama koje na lokalnoj razini donose vođe. Predsjednik koji želi pojačati sigurnost od kriminala u svom bloku organizirat će noćne straže. Neki drugi, koji se osobito zanima za obrazovanje, organizirat će pomoć pri učenju. Eloina je posebno osjetljiva na pitanja zaštite najranjivijih: starih osoba, dijabetičara, trudnica, itd. Također provjerava cijepljenja i zna krvnu grupu svakog od svojih stanara-donatora, kako bi mogla brzo odgovoriti na zahtjev ministarstva zdravlja u slučaju prikupljanja krvi nakon, primjerice, neke nesreće.

Politizirana svakodnevica

CDR-ovi se bave i svakodnevnim poteškoćama. Pitanje opskrbe vodom, kao i pitanja prijevoza i stanovanja, predstavljaju opći problem u Havani. U nekim četvrtima ti problemi proizvode frustraciju, ponekad čak i ljutnju. No ovdje nema uličnih prosvjeda: nezadovoljstvo slijedi dobro podmazanu rutinu. Odbori informiraju predstavnike četvrti3 o poteškoćama s kojima su se susreli. Za vrijeme teških kriza koje pogađaju cijelu zajednicu, poput primjerice šteta uzrokovanih uraganima, predstavnici pozivaju općinske vlasti kako bi one riješile problem, dok država osigurava materijale. No u većini situacija CDR-ovi sami moraju pronaći rješenja. U Altahabani, opskrba vodom funkcionira samo povremeno. Brojne su zgrade nabavile spremnike koji se pune dok ima vode. Kada dođe do neizbježnog prekida opskrbe, stanovnici pokreću motor koji pumpa vodu iz tog spremnika i opskrbljuje stanove. On se uglavnom pokreće nakon 17 sati, kako bi svi mogli imati vode nakon povratka s posla.

U Eloininom CDR-u, osoba koja je upravljala pumpom odselila se u kolovozu 2015. godine, pa je predsjednica trebala okupiti članove CDR-a da riješe problem. Opće je pravilo da se poziv prenosi od usta do usta. Čujemo primjerice kako Eloina s prozora dovikuje Marciel: “Compañera, u nedjelju, dobrovoljni rad, čistimo vrtove ispred zgrade.” Kasnije Marciel, koja na kućnom pragu razgovara sa susjedom Anom, sretne Mercedes te joj prenese informaciju, i tako dalje. U manje od dva sata obaviješteno je 40 osoba, što ne jamči uvijek prisutnost svih. Rijetko više od 10 osoba ustaje nedjeljom ujutro kako bi čistilo, pljevilo, bojalo… Eloina objašnjava da ne treba računati na “mlade koji izlaze subotom, starije osobe, roditelje s malom djecom”. Kada je potrebna veća prisutnost, bolje je obići sve stanove da se stanare nagovori da dođu: “Ljudi se trebaju osjećati uključeno, treba im objasniti zašto se trebaju pokrenuti. Biti predsjednica CDR-a je pedagoški posao.”

Na sastanku o osjetljivom pitanju vode sudjeluje 17 osoba, odnosno jedna po stanu, bez onih koji se ne mogu kretati ili su na poslu. Sastanak se održava u vrtu. Osamnaest je sati, svi su stigli, no početak kasni. Vode se privatni razgovori. Lijepo je vrijeme, sunce je ugodno i nedostaje samo aperitiv kako bi dojam kvartovskog druženja bio potpun. Eloina ubrzo poziva skup na red i sastanak napokon može početi.

Predsjednica prvo svakoga podsjeća da dobro zatvori slavine, pogotovo kada nema vode. Svima je još uvijek u mislima poplava koju je nekoliko dana ranije uzrokovao Marcelo ostavivši svoju slavinu otvorenu dok je opskrba vodom bila zaustavljena. Kada se voda vratila, Mercedesin balkon pretvoren je u bazen. Zbijaju se šale, Marcelo ih ravnodušno prihvaća. Zatim Eloina konačno otvara glavnu temu. Riječ je o odabiru osobe zadužene za upravljanje pumpom za vodu. Mario se jedini kandidira – naporna je to obaveza. Glasanje se odvija podizanjem ruke i njegova je kandidatura jednoglasno prihvaćena.

Neki CDR-ovi i dalje doživljavaju “obranu od napada imperijalizma” kao svoj primarni zadatak. Nadzor stanovništva ostaje dakle jedan od najvažnijih aspekata njihove misije. No situacija se ipak mijenja. Od dolaska na vlast Raula Castra, biti “dobar revolucionar” ne podrazumijeva žestoku borbu protiv imperijalizma. Naprotiv, stanovništvo se poziva da osvijesti pozitivne strane pomirbe sa Sjedinjenim Državama (kraj embarga, porast turizma, itd.). Radi se na poništavanju demonizacije starog neprijatelja kako bi se prihvatila nova politika. Međutim, ta pomirba uzrokuje nepovjerenje jednog djela stanovništva, čemu svjedoči stav nekih predsjednika CDR-ova.

Već tri godine, Vladimir, francusko-kubanski umjetnik koji živi u Francuskoj, organizira festival urbane umjetnosti na ulicama Altahabane. Do 2014. godine bilo mu je dovoljno dopuštenje predsjednika CDR-a za izradu murala, organiziranje radionica za djecu, koncerata, spektakala, itd. Festival je svake godine ostvario izniman uspjeh, mobilizirajući, osim umjetnika iz četvrti, djecu i cjelokupno stanovništvo.

U kolovozu 2015., Vladimir i Rancel, također umjetnik, već su izradili nekoliko murala na raznim zgradama kada su odlučili naslikati bijesnog psa popraćenog natpisom: “Što ćeš učiniti?”. Kroz nekoliko minuta okupila su se djeca iz četvrti. Svatko ima svoj komentar. Uskoro, shvaćajući da će djelo biti impozantno i da će njegova realizacija potrajati, dolazi publika. Otvaraju se boce piva i Tukole (soka lokalne proizvodnje). Pas je tek skiciran, a slova tek ocrtana, kada predsjednik CDR-a zove policiju i zahtjeva od umjetnika da odu. Crtež je, po njegovom mišljenju, kontrarevolucionaran: napada proces normalizacije odnosa Sjedinjenih Država i Kube.

Publika živo sudjeluje u toj nadrealnoj raspravi i staje na stranu umjetnika te pokušava uvjeriti predsjednika da je njegova analiza pogrešna. Pri svom dolasku, i sama se policija čudi što je pozvana. Na vrućini kubanskog poslijepodneva rastu tenzije i podiže se ton. Vladimir i Rancel odlučuju odustati od svog rada i obratiti se višoj instanci – predstavnici četvrti. Popraćen ruganjem okupljene javnosti, predsjednik se pak požurio prebojati zid dobro poznatim kubanskim revolucionarnim sloganom: “Siempre es 26 [de Julio]” (“Uvijek 26. srpnja”).4

Raznolikost pristupa vođa CDR-ova pokazuje da se ti odbori više ne mogu smatrati politički fiksnim organizacijama. Naprotiv: njihovi odabiri i njihov način funkcioniranja, mnogo više no nekoć, ovise o ljudima koji ih čine, a naročito o njihovim predsjednicima. Nakon što je toliko godina simbolizirao najrepresivniji aspekt kubanskog režima, može li CDR postati prvi eksperiment jednog oblika narodnog izražavanja?

S francuskoga prevela: Andrea Rudan

1 Imena su promijenjena.
2 Naziv dućana s proizvodima koji se kupuju “na točkice”.
3 Predstavnik četvrti čini poveznicu između lokalnog stanovništva i općinske vlasti za probleme koji se tiču cijele zajednice, a ne samo CDR-ova i bira se svake dvije i pol godine.
4 26. srpnja je jedan od najvažnijih praznika na Kubi. Njime se komemorira napad na vojnu bazu La Moncada u Santiagu de Cubi od strane revolucionarnih snaga Fidela Castra 1953. godine.


Druga raketna kriza

Raketa zrak-zemlja Hellfire zauzima posebno mjesto u američkom protuterorističkom arsenalu. Ova protuoklopna raketa, koju od početka 1980-ih proizvodi Lockheed Martin, doživjela je drugu mladost zahvaljujući moderniziranoj verziji: lansirana iz helikoptera ili bespilotnih letjelica, posebno se istaknula u kampanji “ciljanih ubojstava” koju Amerikanci vode u Jemenu, Pakistanu, Afganistanu, Iraku i Somaliji. S poslovičnim altruizmom trgovaca oružja, Lockheedu, kojeg podupire ministarstvo vanjskih poslova, bio je užitak upoznati europske saveznike s rukovanjem ovog dragulja humanističke tehnologije. Proizvođač je početkom 2014. godine u sklopu vojne vježbe Sjevernoatlantskog saveza (NATO) avionom poslao Hellfire prema Španjolskoj. Nakon vježbe, dragocjeni projektil ponovno se pakira za povratni let na Floridu. Nažalost, kako otkriva istraživanje Wall Street Journala, ne odvija se baš sve prema planu.1

Uslijed preopterećenja i pritisaka tržišne ekonomije, sektor teretnog transporta primjenjuje neobične inovacije radi smanjenja troškova, posrednici se množe i posao povjerava partnerskim tvrtkama. Radnici imaju ulogu fleksibilne varijable. Prema službenom izvoru kojeg navodi Wall Street Journal, “raketa je prepakirana u Španjolskoj, zatim ukrcana na kamion prijevoznika koji je teret dostavio novoj tvrtki. On je teret trebao ukrcati na let iz Madrida za Frankfurt, gdje je naprava trebala biti prebačena na drugi avion kako bi se vratila na Floridu”.

Ali, iz neobjašnjivog razloga, sanduk sa strogim oznakama koje navode američku destinaciju našao sa na kamionu kojim upravlja Air France, zatim je prebačen na aerodrom Roissy u spremnik teretnog aviona koji leti za… Kubu. Nekoliko sati kasnije, Hellfire slijeće u Havanu gdje je, i dalje prema Wall Street Journalu, “lokalni službenik uklonio naljepnice i zaplijenio robu”. Ultimativna poruga ekonomskom geniju “slobodnog svijeta” – djelatnici aerodroma karipskog otoka pokazali su se prisebnijima od svojih europskih kolega. Lockheed je tek u lipnju primijetio nestanak svoje rakete i o tome žurno obavijestio ministarstvo vanjskih poslova. Nimalo iznenađujuće, kubanske vlasti odbijaju vratiti dar koji je došao s neba.

Početkom siječnja, nakon zakašnjelog otkrića ogromne pogreške, republikanski političari, uvjereni da će Castrova vlast podijeliti tajne tog oružja – sada već zastarjelog – sa svim američkim neprijateljima, retorikom su podsjetili na Hladni rat. No priča je zapravo poprilično ironična: 1962. godine, ambicija Sjedinjenih Država da zaustave postavljanje sovjetskih nuklearnih projektila na Kubu dovela je svijet na rub atomskog rata; 2014., dostava projektila u Havanu od strane Washingtona bit će, u konačnici, preludij obnove diplomatskih odnosa između dviju zemalja.

Pierre Rimbert

1 Devlin Barrett i Gordon Lubold, “Missing US missile shows up in Cuba”, The Wall Street Journal, New York, 8. siječanj 2016.