Juliette Volcler

Gradovi, četvrti i ulice ne posjeduju samo vizualne i arhitektonske, nego i zvučne karakteristike. Osim buke strojeva i prometa, njih čine i akustični signali – komercijalni, ali i oni čija je svrha regulirati ponašanje u određenom prostoru, a sve češće i demarkirati zone i filtrirati poželjne od nepoželjnih skupina ljudi. Dizajnirani zvukovi i akustični ambijenti tako postaju sve važniji aspekti našega iskustva grada

Već prije tridesetak godina svaka je osoba u Francuskoj imala svoj zvučnik: svoj radiokazetofon. Ako bi danas svatko za sebe išao pobrojati zvučnike koje ima na raspolaganju, došao bi do brojke od njih desetak. Svjedočimo proširenju i diversifikaciji zvučnika koji poprimaju nova naličja: više ne predstavljaju samo kutije postavljene oko glazbene linije; zvučnici su postali predmeti koji su sastavni dio našeg svakodnevnog života: slušalice, zvona, govorni uređaji, mobilni telefoni.[1] U doba inteligentnih gradova i kompjuterski obrađenih prikaza stvarnosti, trend na koji je ukazao dizajner zvuka Roland Cahen neće tako skoro jenjati: tehnologija razvija jezične, glazbene, alarmne ili auditivne dekoracije, od prigušenih do naprosto bučnih, šire se posvuda.

Jedno od tih područja je i grad; postao je predmetom akustičnog uređivanja, zasad bez puno koordinacije institucija, industrije, oglašivača, udruženja i laboratorija. Polagano se počinju nazirati obrisi zvučnog mapiranja koje uvodi nove načine upotrebe, kao i nove granice javnih prostora. Akustično modeliranje ponekad služi privlačenju, ponekad nametanju; s vremena na vrijeme informiranju ili pak prodaji. Privatne tvrtke i javne službe trude se ugoditi ušima klijenata, čime ponekad iritiraju neciljanu publiku i druge korisnike.

Od 1980-ih naovamo dizajn zvuka uživa veliku popularnost, koju velikodušno dijeli s nizom novih specijalnosti: audio-brendingom, osmišljavanjem ambijenata, audio-marketingom. Ti noviteti predstavljaju pogodnost za jedne, a neugodnost za druge, jer je “dizajn zvuka ambijentalan, intruzivan i neizbježan”, kako je to zaključio Gérard Uzan, istraživač u laboratoriju THIM Sveučilišta Pariz VIII, koji je osmislio zvučne signale za slijepe na pješačkim prijelazima, koji su u Francuskoj od 1999. obavezni na svim semaforima.

Urbani zvučni krajobraz danas većinom počiva na naslijeđu druge industrijske revolucije, a njime dominira ono što akustičari zovu droneom (brujanjem) mašina: buka kao neprestana i teška pozadina u kojoj se stapaju motori na sagorijevanje, šum klimatizacijskih uređaja, buka željeznice. “Zvučno zagađenje”, kazao je 1970-ih kanadski skladatelj Murray Schafer[2], nipošto nije nova pojava. “Zvuk možemo definirati kao energetski nusproizvod nekog sustava. Izuzev nekoliko elemenata koji su namijenjeni komunikaciji, sve što čujemo nije nastalo s namjerom, već je posljedica neke druge aktivnosti. Ako snimimo zvuk u gradu ili javnom parku, ne možemo reći da ima puno više buke nego prije trideset godina. Nastalo je svega nekoliko novih zvukova”, tvrdi lioneški skladatelj i ornitolog Bernard Fort. Cahen dodaje da, govorimo li o zvučnim objektima koji nastaju zbog industrije, “više pažnje poklanjamo kontroli nego primjeni.” Dakle više se bavimo provedbom mjera protiv buke pokrenutim prije četrdesetak godina nego pozitivnim i inovativnim pristupom akustičnom okolišu.

Urbanizam zvuka još uvijek ne postoji, još nije na vidiku, kažu oni koji polažu nadu u gradove ugodne uhu. No začeci planiranja ipak se naziru, nastaju empirijski, bez javne rasprave o društvenim promjenama koje bi moglo izazvati. Urbanizam zvuka? Mogli bismo ga definirati kao krajobraz poželjnih zvukova, koncipiranih za uređenje grada – što bi trebali željeti barem oni koji ga koncipiraju – bilo da se radi o prijenosnim ili statičnim zvučnicima. Riječ je o urbanizmu koji više nije usko vezan uz građevine, o nekoj vrsti fluidnog urbanizma.

Pioniri dizajna zvuka

Automobilska industrija, koja prelazi na hibridne i električne motore, može se smatrati pionirom dizajna zvuka. Proizvođači automobila već niz godina u svojim postrojenjima imaju akustične laboratorije i uzimaju u obzir dizajn zvuka. Od završetka Drugog svjetskog rata, pripovijeda Vance Packard u svojoj knjizi The Hidden Persuaders objavljenoj 1957. godine, dio konstruktora američkih automobila radio je na buci zatvaranja vrata automobila sve dok zvuk nije “počeo ulijevati povjerenje”.[3] Godine 2011. Audi, predvodnik na tom polju, uz velik je publicitet lansirao svoj koncept korporativnog zvuka: razvijanje vlastitog, jedinstvenog identiteta – od zatvaranja suvozačkog pretinca do glazbe i glasa izabranog za potrebe oglašavanja. Navikli smo se da je u kabini automobila svaka radnja – koju bismo prije smatrali lako izvedivom bez ikakve pomoći – sada popraćena zvukom: prazan spremnik za gorivo, nezavezan pojas, skretanje udesno, zvučni signal kada zaključavamo vozilo za čijim volanom sjedi vozač koji se više ne usudi zaviriti pod haubu, ali zato može savršeno ugoditi ambijent birajući želi li da mu vozilo zvuči kao leteći tanjur ili vintage dizelaš.[4]

Razlog zašto se ova industrija toliko zanima za zvuk i trudi da ga što bolje upozna nije taj da bi riješila problem buke, nego problem tišine. Novi, skoro nečujni motori opasniji su i za pješake i za druge vozače. “Tišina je tjeskobna”, kaže Vincent Roussarie, inženjer koji istražuje psihoakustiku u Neosoundu, laboratoriju Peugeot-Citrëna.[5] Svaka revolucija u razvoju automobilske industrija bila je popraćena promjenom zvuka. Pored brige o prometnoj sigurnosti u 19. stoljeću sve su više igrali na definiranje specifičnog zvuka za svaki tip vozila: kočije s praporcima oko vrata konja, trube za tramvaje, zvonca, pa obavezne trube za automobile.[6]

Lanac picerija Domino’s u Nizozemskoj otišao je korak dalje. Nakon što su svoje dostavljače opskrbili električnim skuterima, došli su do zaključka da se rizik od prometnih nesreća povećao i da je za to odgovoran zvuk. Otada motori dostavljača za kretanja emitiraju ljudski glas koji imitira buku motora na sagorijevanje i izvikuju ime brenda svakih nekoliko sekundi.[7] Taj izum, nazvan safe sound, uvjerljivo je najkomičniji tip sound marketinga. Bar za sada, jer cijela industrija sanja o svojoj neprestanoj zvučnoj prisutnosti u javnom prostoru, pod izgovorom sigurnosti.

Harley-Davidson već je 1990-ih (neuspješno) pokušao copyrightom zaštititi karakterističan zvuk svojih motora, pokrenuvši – s još manje uspjeha – sudski proces protiv Honde, koja se usudila imitirati njihov zvuk.[8] No ti prvi pokušaji išli su samo za tim da se patentira buka, “energetski nusproizvod” motocikla, a ne njegov specifično dizajniran zvuk. Nakon bezbrojnih pravnih rasprava nitko nije uspio ponuditi adekvatan odgovor: je li svaki automobilski zvuk privatno vlasništvo brenda koji je koncipirao taj zvuk, ako se taj zvuk svakodnevno širi gradskim ulicama? Ulazi li u javni prostor tisuću i jedan zvučni logo, prema modelu vizualnog prostora? Bilo kako bilo, u Sjedinjenim Državama prve preporučene norme ministarstva transporta ne sadržavaju ništa što iziskuje nedvosmisleno diferenciranje informiranja od oglašavanja.[9]

Dizajniranje “gramatike zvuka” javnih prostora

Interes automobilske industrije za promidžbene mogućnosti zvuka međutim nije jednoglasan. “Radi se o težnji ka harmoniji, ne kakofoniji”, upozorava Nicolas Misdariis iz skupine Zvučna percepcija i dizajn na Institutu za akustičko/glazbeno istraživanje i koordinaciju (IRCAM). “Dizajn zvuka kakav zamišljamo ne temelji se na dodavanju zvuka na zvuk, nego na pružanju osmišljenih komponenata na kontroliran način, inteligentno i fokusirano. Kada smo radili za Renault, stvarno su nam dali precizne smjernice za određene elemente identiteta brenda ili vrijednosti koje treba sadržavati električno vozilo, poput ekološke prihvatljivosti ili fluidnosti. No mogli smo im pokušati predložiti opće standarde nekog zvuka koji korespondiraju s većinom očekivanih funkcija: da ga se može čuti, da bude ugodan, nipošto presnažan.” Corinne Fillol, odgovorna osoba za odjel Akustike i vibracije u Autonomnoj upravi za pariški promet (RATP), insistira na važnosti uspostavljanja “gramatike zvuka” u javnim prostorima: rezervirati upotrebu određenih zvukova zbog sigurnosti i, prije svega, ostati umjeren kako se ne bi previše nametljivo reguliralo.

Pariški metro već nekoliko godina pokušava sustići trendove, po čemu se ne razlikuje od drugih uprava javnog prijevoza u Francuskoj. Umjerenost nije cilj koji dijele sve vrste upotrebe, što se naročito odnosi na instantne putničke oglase; neki od njih su regulirani, poput onih za mjere sigurnosti poznate kao plan Vigipirate, dok su drugi prepušteni slobodnoj procjeni operatera, poput oglasa o džeparenju čija učestalost zavisi o raspoloženju i osjećaju odgovornosti operatera. U odjelu za akustiku nastoje ublažiti brutalnost metroa i “pojačati sve što se odnosi na empatiju, emocije i orijentaciju”, ukazuje nam Damien Masson, istraživač u Centru za istraživanje zvučnog prostora i urbanog okoliša (Centre de recherche sur l’espace sonore et l’environnement urbain, CRESSON), koji je pod nadležnošću RATP-a.

Zavaravaju uši prolaznika sakrivajući slojevima zvuka sveprisutnu buku: “U RATP-u se vođenje računa o akustičnom potpuno promijenilo u proteklih deset godina. Prešli smo sa ‘smanjenja razina zvuka’ na ‘izgradnju zvučnim materijalom'”, zaključuje Corrine Fillol. RATP ove godine iskušava dvije instalacije čije će učinke promatrati na putnicima. Na stanici Châtelet-Les Halles pokušavaju “ublažiti doživljaj prometa kako bi smanjili dojam vremena potrebnog za prolazak kroz hodnike” tako što puštaju zvučne ambijente dizajnirane po mjeri. Na stanici kod Opere zvučnici su raspoređeni uzduž duge pokretne trake i puštaju jedva čujne podsjetnike na pripadajuće okruženje: lirske uzlete, pljesak publike. Na stanicama linije jedan, na obavezu održavanja odstojanja od vlaka podsjeća “klasični signal upozorenja izmiješan s glasanjem zrikavaca”, objašnjava Song Phanekham, zadužen za zvučni identitet u administraciji Metroa. “Zrikavac ima svoje mjesto u povijesti metroa; naime prije petnaestak godina moglo ga se susresti na dijelu stanica. Zvuk se emitira na razini tla, što nagoni na pogled na tlo. Takav tip iznenađenja karakterizira našu zvučnu baštinu jer povezuje emociju s funkcionalnošću.”

RATP se sredinom 1990-ih počeo zanimati za dizajn zvuka preko Bernarda Delagea, koji je osmislio zvukove za karticu Navigo s tri bipa (ovjeravanje, odbijanje, zadnji dani valjanosti), što je zahtijevalo suradnju skladatelja, psihosociologa i tehničara zvuka.[10] Činilo se da su se putnici u vrijeme najgušćeg prometa sami prilagodili optimalnom ritmu kako ne bi remetili harmoniju bipova. “Kada nemate vremena za razmišljanje, a još manje za analiziranje, biheviorizam pomoću binarnog para podražaj-odgovor koristan je i nužan”, nastavlja Delage o dizajnu i svom interesu za sigurnost.

Sustav je ispočetka bio osmišljen da pomogne slijepima i slabovidnima u njihovom svakodnevnom kretanju gradom, no zvučno signaliziranje danas se proširilo na sve građane. Kao prethodnica politika “urbane obnove”, tramvaji su počeli jezditi gradovima s vlastitom osobnošću: na vozilima u Brestu plimu je najavljivao lik žene, a oseku lik muškarca, sve to obavijeno svemirskim zvukovima prema ideji dizajnera Michela Redolfija. Na pariškoj tramvajskoj liniji T3 glazbenik Rodolphe Burger zabilježio je glasove poznatih osoba i običnih građana – ne po nalogu uprave za prijevoz, već Grada Pariza.

Zvučne instalacije na putu su da postanu sastavni dio politika lokalnih zajednica zainteresiranih za marketing. Na drugoj trasi iste linije, umjetnik Christian Boltanski ozvučio je tri klupe u parku Montsouris – na njima sada prolaznici mogu čuti ljubavne ispovijesti šaptane na različitim jezicima. “Susret bez presedana između korisnog i ugodnog, praktičnog i zaigranog, nužnog i neophodnog”, trijumfalno je najavio Jean-Paul Huchon, predsjednik regije Ile-de-France.[11] Grad je postao kulisa, mjesto organizirane razonode, na prvi pogled slobodan od socijalnih konflikata koji ga stvaraju i preobražavaju.

Biheviorističko upravljanje pomoću zvuka

Automobilska industrija se osim svojim vozilima rado bavi i osmišljavanjem “prakse i zabave” na javnim prostorima sutrašnjice. Volkswagen je tako izradio gigantski pijano u štokholmskom metrou, pretvorivši stepenice pored onih pokretnih u guliverovske tipke klavira. “To nazivamo teorijom funa“, objašnjava VW, “zato što smatramo da upravo fun najlakše može promijeniti ponašanje ljudi nabolje.”[12] Nabolje tako što ih se potiče da idu običnim umjesto pokretnim stepenicama. I da kupuju “ekološka vozila” tog brenda radije nego vozila konkurencije. Automobilska industrija je dakle osmislila fun biheviorizam: skrivanje marketinga iza umjetnosti, naredbe iza smijeha, preventivne medicine iza igre. Daleko je to od umjetnika koji proizvode umjetnost za javne potrebe kako bi poboljšali svakodnevicu nasuprot sakrivenom oglašavanju, ali i od sanjarija o dominaciji onih koji su sposobni ideje prenositi na inovativan način; no ciljevi sponzora nikada nisu daleko.

Volkswagen po tom pitanju slijedi Muzak Corporation koji je 1930-ih izmislio tzv. glazbu u dizalima i promovirao koncept “progresije stimulusa”. Glazba tu ima funkciju da, osim što prikriva buku koja nastaje dok ljudi rade, poboljša produktivnost zaposlenika: glazba vitalizira kada je energija u padu, umiruje kada nastupi rastresenost. “Progresija stimulusa” i dalje se primjenjuje u najrazličitijim okolinama kako bi se produžio boravak klijenata u trgovini ili, obrnuto, ubrzala rotacija u restoranu. Tako se barem nadaju promicatelji te ideje koji iznajmljuju zvukove tobože magičnih svojstava – a s takvom se procjenom slažu i njihovi najveći protivnici.[13] Klasična glazba ne godi nužno mladim ušima ili se tome barem nadaju u gradu Courtraiju, željni mira u svom parku Béguinageu.[14] S druge strane, nema sumnje da živahna i glasna glazba odbija umirovljenike od zalaženja u dućane lanca koji cilja na maloljetnu klijentelu. I jednima i drugima glazba signalizira gdje nisu poželjni.

Glazba koja se pušta na javnim mjestima ipak ne uspostavlja tako snažnu “interakciju” s “ljudskim materijalom”[15] kakvoj se nadaju oni koji je prodaju. Označava međutim prostor u kojemu se distribuira, neprestano šapćući konzumeristički diskurs koji određuje očekivano ponašanje. Tako McDonalds istovremeno pušta aktualne hitove u svojim restoranima, a ispred njih iritantno zujanje komaraca koje smeta samo mlađima od 25 godina[16], što se rijetko koristi u Francuskoj, ali je već prisutno u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama: konzumirajte i ne zadržavajte se.

Određene vrste višesmjernih zvukova šire ciljano oglašavanje u precizno definiranim zonama – oko hrpe bestselera u nekoj knjižari, na dijelu pločnika ispred oglasa – ne bi li ostali u uhu prolaznika koji su previše zabavljeni drugim stvarima da obrate pozornost na njih. Akustični uređaji tu igraju istu ulogu kao uređaji za “sprečavanje nepoželjnih situacija”: uređuju ponašanje u javnom prostoru, prisiljavaju one koji oklijevaju da se kreću kako treba i djeluju. Skladatelj i istraživač CRESSON-a Henry Torgue zato govori o “promjeni ponašanja, potrošnje i kretanja pomoću zvuka”.[17]

“Mogli bismo biti cinični i reći da dizajner zvuka silom prilika ima budućnost, zato što ćemo vrlo skoro istrošiti sredstva vizualnog i formalnog šika za povećanje vrijednosti proizvoda. Nastavak proizvodnje profita omogućit će upravo dobar zvuk”[18], ogorčeno će pionir francuskog dizajna zvuka Louis Dandrel. Njegovo opažanje mogli bismo proširiti na zvučno uređivanje općenito: isto kao i olfaktivni, akustični kolač još uvijek se peče, a apetiti postaju samo još veći. Neki se uključuju u bitku za ono što definiraju kao javni interes: smanjiti zasićenje vizualnog okoliša premještanjem određenih informacija s panela na zvučnike, učiniti grad prihvatljivi uhu, harmonizirati zvučnu sliku kako bi, nadaju se, harmonizirali samo društvo. Drugi iz privatnog interesa žele oblikovati javni zvučni prostor i osloboditi ga od buke kako bi se u cijelosti mogao iskoristiti i komercijalizirati.

Kako preduhitriti zasićenje? Osmišljavanjem “patenata” za “apropriranje zvuka” prema modelu postojećih opipljivih aproprijacija, predlaže Gérard Uzan. Postavljanjem zakonodavnog okvira kakav već postoji za valove, sanjari Dominique Bidou, predsjednik Centra za dokumentiranje i informiranje o buci (Centre d’information et de documentation sur le bruit, CIDB). Uređivanjem okoliša “na zahtjev” putem prijenosnih uređaja prolaznika, odgovaraju, ozbiljno i usiljeno se osmjehujući, različiti akustičari. Henry Torgue kaže da bi, prema njemu, trebalo “nastaviti s očitim: prepustiti slobodne prostore zvuku radije nego pristati na hotimično djelovanje nadmetanjem za prostor”.[19] Koncepcija je to koja ide niz dlaku urbanizmu koji se pomalja, urbanizmu koji bi otvorio grad – i nas same – onome što se naziva “obavezom improviziranja”.[20]

S francuskog prevela: Marija Ćaćić


[1] Razgovori se mogu čuti na www.intempestive.net

[2] Murray Schafer, The Tuning of the World, Knopf, New York, 1977.

[3] Vance Packard, La Persuasion clandestine, Calmann-Lévy, Pariz, 1998.

[4] “Automobile: du bruit à la musique”, Interception, France Inter, 13. siječnja 2013.

[5] “Au cœur du Stellab, la source du bruit automobile”, L’Usine nouvelle, Antony, 9. veljače 2012.

[6] Sabine Barles, “Histoire de l’environnement urbain, bruits et sons: quelques réflexions”, u: “Journée de réflexion épistémologique, mercredi 18 juin 2008”, Istraživačka skupina br. 2493 “Bruit des transports” Centre national de la recherche scientifique (CNRS), listopad 2008., www.gdr2493.cnrs-mrs.fr

[7] Taj je video, kao i još neki primjeri urbanizma zvuka, recenziran na www.seenthis.net/tag/urbanisme_sonore

[8] John O’Dell, “Harley-Davidson Quits Trying to Hog Sound”, Los Angeles Times, 21. lipnja 2000.

[9] “Minimum sound requirements for hybrid and electric vehicles. Draft environmental assessment. Docket Number NHTSA-2011-0100”, National Highway Traffic Safety Administration, Washington, DC, siječanj 2013.

[10] Andrea Bergala, “L’Empire des sons”, Arte France, System TV, 2005.

[11] “L’art pour le tram. Commande publique sur le parcours du tramway des Maréchaux (T3) de Paris”, priopćenje za medije Gradske vijećnice Pariz, 14. prosinca 2006.

[12] www.thefuntheory.com

[13] Vincent Rouzé, “Les musiques diffusées dans les lieux publics:Analyse et enjeux de pratiques communicationnellesquotidiennes”, doktorska teza, Sveučilište Pariz VIII, 20. studenoga 2004.

[14] “De la musique classique pour faire fuir les jeunes”, La Libre Belgique, Bruxelles, 13. srpnja 2012.

[15] James T. Keenan, predsjednik komiteta glazbenih savjetnika tvrtke Muzak, “L’éco-logique de Muzak”, govor održan 31. srpnja 1974., Cahiers recherche / musique, br. 6, “Le pouvoir des sons”, INA-GRM, Pariz, 1978.

[16] “Maidstone McDonald’s criticised for Mosquito device”, BBC, 20. srpnja 2011. Ljudsko uho starenjem gubi sposobnost da čuje visoke frekvencije.

[17] Kolektivni susret s članovima CRESSON-a, 22. siječnja 2013.

[18] Andrea Bergala, “L’Empire des sons”, op. cit.

[19] Kolektivni susret s članovima CRESSON-a, 22. siječnja 2013.

[20] Henry Torgue, Le Sonore, l’imaginaire et la ville, L’Harmattan, Pariz, 2012.