Evo Morales Ayma

Prisilno zadržavanje predsjedničkog aviona bolivijskog predsjednika Eva Moralesa na bečkom aerodromu zbog sumnje da se među putnicima nalazi odbjegli zviždač Edward Snowden bila je vijest diljem svijeta. Donosimo reakciju samog predsjednika Moralesa

Drugog srpnja dogodio se jedan od najneobičnijih događaja u povijesti međunarodnog prava: najprije je predsjedničkom avionu Višenacionalne Države Bolivije zabranjeno nadletjeti francuski, španjolski, talijanski i portugalski teritorij, potom sam ja, predsjednik Bolivije, zadržan na aerodromu u Beču (Austrija) tijekom četrnaest sati. Nekoliko tjedana poslije, ovaj napad na članove jedne službene delegacije, koji su počinile zemlje s reputacijom demokratskih država koje poštuju zakone, nastavlja izazivati zgražanje, a sve su češće i osude građana, društvenih organizacija, međunarodnih organa i vlada diljem svijeta.

Što se dogodilo? Bio sam u Moskvi i nekoliko trenutaka prije početka službenog susreta s predsjednikom Vladimirom Putinom jedan me asistent upozorio na tehničke poteškoće: nemoguće je vratiti se u Portugal kako je prvotno bilo predviđeno. No već po završetku razgovora s ruskim predsjednikom postalo je jasno da problem nikako nije tehnički… Naš je ministar vanjskih poslova David Choquehuanca iz La Paza uspio organizirati zaustavljanje u Las Palmasu na španjolskom otoku Gran Canaria i utvrditi novi plan leta. Činilo se da je sve u redu… Pa ipak, dok smo još bili u zraku, avijatički pukovnik Celiar Arispe, koji zapovijeda Predsjedničkom zračnom grupom i koji je pilotirao avionom toga dana, došao me obavijestiti: “Pariz nam je uskratio dozvolu za prelijetanje! Ne smijemo ući u francuski zračni prostor.” Njegovo se iznenađenje moglo mjeriti samo s njegovom zabrinutošću: upravo smo trebali uletjeti u zračni prostor iznad Heksagona.

Mogli smo, naravno, pokušati vratiti se u Rusiju, ali postojala je opasnost da će nam nedostajati kerozina. Pukovnik Arispe kontaktirao je kontrolni toranj bečkog aerodroma kako bi zatražio dozvolu za hitno slijetanje. Ovim putem želim zahvaliti austrijskim vlastima koje su nam dale zeleno svjetlo. Smjestili smo se u maleni ured bečkog aerodroma koji su nam stavili na raspolaganje. Bio sam usred razgovora sa svojim potpredsjednikom Alvarom Garcíjom Linerom i ministrom Choquehuancom kako bismo pokušali donijeti odluku o daljnjim postupcima te smo, prije svega, pokušavali shvatiti razloge francuske odluke, kad nas je pilot informirao da nam je i Italija uskratila dozvolu za ulazak u njezin zračni prostor.

U tom trenutku posjetio me je veleposlanik Španjolske u Austriji Alberto Carnero. Obavijestio me da je odobren naš novi plan leta i da se možemo zaputiti ka Španjolskoj. Jedino je potrebno, objasnio je, da se prije toga pretraži predsjednički avion. To je naime uvjet sine qua non našeg slijetanja u Las Palmasu na Gran Canariju. Kad sam ga pitao u razlozima ovog zahtjeva, Carnero je spomenuo ime Edwarda Snowdena, zaposlenika američke tvrtke koja je za Washington obavljala određene špijunske aktivnosti. Odgovorio sam mu da ga poznajem samo iz tiska. Podsjetio sam španjolskog diplomata i na to da moja zemlja poštuje međunarodne konvencije: u svakom slučaju, nisam tražio da se bilo tko izruči u Boliviju. Carnero je za vrijeme naših razgovora bio u stalnom kontaktu s pomoćnim tajnikom za vanjske poslove Španjolske Rafaelom Mendívilom Peydrom koji je, po svemu sudeći, od njega tražio da inzistira na zahtjevu. “Nećete pretražiti ovaj avion”, morao sam snažno naglasiti. “Ako ne vjerujete to što vam govorim, znači da predsjednika suverene države Bolivije smatrate lažovom.” Diplomat je izašao primiti daljnje upute od svog nadređenog, pa se potom vratio. Tražio je da ga pozovem da “popije kavu” u avionu. “Ali vi mene smatrate delinkventom?” upitao sam ga. “Ako želite ući u taj avion, morat ćete to učiniti silom. Neću se opirati vojnoj ili policijskoj operaciji jer nemam nikakvih sredstava za to.”

Već vidno uplašen, veleposlanik je odbacio opciju ulaska silom, no nije propustio ukazati na to da on u takvim uvjetima ne može odobriti naš plan leta. “U devet sati ujutro dojavit ćemo vam možete li ili ne možete poći. Do tada to moramo raspraviti s našim prijateljima”, objasnio je. Prijateljima? “Ali tko su ti prijatelji koje spominjete? Nema sumnje, govorite o Francuskoj i Italiji?” Odbio je odgovoriti i povukao se… Iskoristio sam tu priliku da porazgovaram s argentinskom predsjednicom Cristinom Fernández, izvrsnom odvjetnicom koja me uputila u pravna pitanja, kao i venezuelanskim i ekvatorskim predsjednicima Nicolásom Madurom i Rafaelom Correom, koji su obojica bili zabrinuti zbog ove situacije. Predsjednik Correa me kasnije nazvao nekoliko puta tijekom tog dana kako bi saznao novosti. Ova mi je solidarnost dala snagu. “Evo, oni nemaju nikakva prava pretražiti tvoj avion!” ponavljali su. Poznato mi je da predsjednički avion ima isti pravni status kao veleposlanstvo. No ovi savjeti, kao i dolazak veleposlanikâ zemalja Bolivarskog saveza za narode naše Amerike (ALBA)[1] udesetorostručili su moju odlučnost da ostanem čvrst. Ne, nećemo pružiti Španjolskoj, kao ni bilo kojoj drugoj zemlji – a Sjedinjenim Američkim Državama još manje nego ostalima – zadovoljstvo da pretražuju naš avion. Branimo svoj dignitet, suverenitet i čast naše zemlje, naše domovine. Nikad nećemo pristati na ovakvu ucjenu. Veleposlanik Španjolske se ponovno pojavio. Odsutan duhom, zabrinut, nemiran i nervozan, naznačio je da smo konačno dobili sva odobrenja i da možemo poći. Konačno smo poletjeli…

Ova zabrana prelijetanja, koju su simultano i koordinirano izdale četiri zemlje pod jedinstvenim zapovjedništvom Central Intelligence Agencyja (CIA), usmjerena protiv jedne suverene zemlje, a za koju je jedini izgovor bila sumnja da možda prevozimo Snowdena, jasno ukazuje na političku težinu najveće imperijalne sile: Sjedinjenih Američkih Država. Sve do drugog srpnja (datuma kad su me zadržali na aerodromu) svatko je shvaćao da SAD posjeduje sigurnosne agencije kako bi zaštitio svoj teritorij i svoje stanovništvo. Ali ovo što Washington sada čini nepojmljivo je. Kršeći sva načela dobrih običaja i međunarodnih konvencija, pretvorio je dio europskog kontinenta u kolonizirani teritorij. To je i povreda ljudskih prava, koja su jedna od stečevina Francuske revolucije. Kolonijalni duh koji omogućava da se na taj način podčine različite zemlje pokazuje još jednom da za imperij koji želi nametnuti svoje nakane ne postoje granice, legalne ni moralne, kao ni teritorijalne. A sada je jasno cijelom svijetu da takva jedna sila može prekršiti svaki zakon, narušiti svaki suverenitet, zanemariti svako ljudsko pravo.

Moć SAD-a svakako počiva na njegovoj oružanoj sili, koja je uključena u razne osvajačke ratove i koju podržava izvanredan vojno-industrijski kompleks. Etape njihovih intervencija dobro su poznate svima: nakon vojnog osvajanja slijedi nametanje slobodnog tržišta, pa jednog doista jedinstvenog koncepta demokracije i, konačno, podvrgavanje stanovništva pohlepi multinacionalnih kompanija. Neizbrisivi trag imperijalizma, bio on vojni ili ekonomski, razara Irak, Afganistan, Libiju, Siriju. Neke od tih zemalja bile su napadnute samo zato što su bile pod sumnjom da kriju oružje za masovno uništenje ili da pružaju utočište terorističkim organizacijama. To su zemlje u kojima je na tisuće ljudi ubijeno, a Međunarodni kazneni sud nije pokrenuo niti jedan jedini proces.

Ali američka moć proizlazi i iz podzemnih, manje vidljivih instrumenata kojima je namjena širiti strah, ucjene, zastrašivanje. Jedan od recepata koje Washington rado koristi kako bi održao svoj status je “kazna za primjer drugima”, u najčišćem kolonijalnom stilu, koji je primjenjivan u represiji Indijanaca Abya Ayale.[2] Sada se obrušio na narode koji su se odlučili osloboditi i na političke vođe koji su odlučili vladati u ime najpotlačenijih. Sjećanje na ove politike kažnjavanja za primjer drugima još je uvijek živo u Latinskoj Americi: sjetite se samo državnih udara protiv Huga Chàveza u Venezueli 2002. godine, protiv honduraškog predsjednika Manuela Zelaye 2009. godine[3], pa protiv Corree 2010.[4], protiv paragvajskog predsjednika Fernanda Luga 2012.[5] i, naravno, protiv naše vlade 2008., pod vodstvom američkog veleposlanika u Boliviji Philipa Goldberga.[6] Bio je to “primjer” za domoroce, radnike, seljake i socijalne pokrete, kako se ne bi usudili podignuti glavu i suprotstaviti se vladajućim klasama. “Primjer” kako bi se pokorili oni koji se odupiru, a ostali zastrašili. Ali i “primjer” koji sada navodi siromašne cijelog kontinenta i cijelog svijeta da udvostruče svoje napore i ujedine se, kako bi osnažili svoje borbe.

Napad čije smo bili žrtve otkriva dva lica jedne te iste opresije, protiv koje su se narodi odlučili pobuniti: imperijalizma i njegova političkog i ideološkog blizanca, kolonijalizma. Zadržavanje predsjedničkog aviona i njegova osoblja – nešto što smo imali pravo smatrati nezamislivim na početku dvadeset i prvog stoljeća – ilustrira preživljavanje jednog oblika rasizma unutar određenih europskih vlada. Za njih Indijanci, kao i demokratski ili revolucionarni procesi u koje su uključeni, predstavljaju prepreke na putu civilizacije. Taj rasizam danas se skriva u aroganciji i najbudalastijim “tehničkim” objašnjenjima koja imaju za svrhu zamaskirati političku odluku donesenu u nekom vašingtonskom uredu. Tu su i vlade koje su izgubile čak i sposobnost da se prepoznaju kao kolonizirane i koje nastoje zaštititi reputaciju svojeg gospodara…

Tko govori o imperiju, govori i o kolonijama. Zalaganjem za pokoravanje naredbama imperija neke su europske zemlje potvrdile status podčinjenih zemalja. Kolonijalna narav odnosa između SAD-a i Europe pojačala se nakon napada od 11. rujna, što je svima postalo jasno 2004. godine, kad smo doznali za nedopuštene letove američkih vojnih aviona koji su prevozili navodne ratne zarobljenike u Guantánamo ili u europske zatvore. Danas znamo da su ti pretpostavljeni “teroristi” bili podvrgnuti mučenju; to su činjenice o kojima čak i organizacije za zaštitu ljudskih prava vrlo često šute. Po svemu sudeći, rat protiv terorizma sveo je staru Europu na razinu kolonije; radi se o neprimjerenom činu, čak neprijateljskom, koji možemo analizirati kao oblik državnog terorizma po tome što izručuje privatni život milijuna građana na milost hirova imperija.[7] Ali uvreda međunarodnom pravu koju predstavlja naše zadržavanje mogla bi značiti prijelomnu točku. Europa je kolijevka najplemenitijih ideja: slobode, jednakosti, bratstva. Uvelike je doprinijela znanstvenom progresu, kao i rađanju demokracije. No ona je sada tek blijeda sjenka same sebe: neoopskurantizam prijeti narodima ovog kontinenta, kontinenta koji je prije nekoliko stoljeća prosvijetlio cijeli svijet revolucionarnim idejama koje su budile nadu.

Naše zadržavanje moglo bi pružiti svim narodima i vladama Latinske Amerike, Kariba, Europe, Azije, Afrike i Sjeverne Amerike jedinstvenu priliku da naprave solidaran blok koji bi osudio nedostojno ponašanje država uključenih u ovo kršenje međunarodnog prava. Isto tako, ovo je idealna prilika da se ojačaju mobilizacije socijalnih pokreta koji žele izgraditi jedan drukčiji svijet, svijet bratstva i komplementarnosti, kakav upravo narodi svijeta trebaju izgraditi. Sigurni smo da narodi svijeta, a naročito narodi Europe, osjećaju da agresija koje smo bili žrtva pogađa jednako tako i njih i njihove. Protumačit ćemo njihovo zgražanje kao neizravan način da nam ponude ispriku, koju nam i dalje duguju neke od odgovornih vlada.[8]

S francuskog prevela: Milena Ostojić



[1] Zemlje članice ALBA-e su Antigva i Barbuda, Bolivija, Kuba, Dominikanska Republika, Ekvator, Nikaragva, Sveti Vincent i Grenadini te Venezuela.

[2] To je ime narod Kuna iz Paname i Kolumbije dao američkom kontinentu prije dolaska Kristofora Kolumba. Godine 1992. ime su za svoj kontinent izabrali domorodački narodi Amerike.

[3] Vidi dosje “Honduras” na web-stranici francuskog izdanja.

[4] Vidi Maurice Lemoine, “Etat d’exception en Equateur” (Izvanredno stanje u Ekvatoru), La valise diplomatique, 1. listopada 2010., www.monde-diplomatique.fr

[5] Vidi Gustavo Zaracho, “Le Paraguay repris en main par l’oligarchie” (Paragvaj ponovno u rukama oligarhije), La valise diplomatique, 19. srpnja 2012., www.monde-diplomatique.fr

[6] Vidi Hernando Calvo Ospina, “Petit précis de déstabilisation en Bolivie” (Kratki priručnik o destabilizaciji Bolivije), Le Monde diplomatique, lipanj 2010.

[7] Vidi Maurice Lemoine, “L’homme qui menaçait les Etats-Unis” (Čovjek koji je prijetio SAD-u), Le Monde diplomatique, svibanj 2009.

[8] Desetog srpnja 2013. Madrid je poslao službene isprike La Pazu.