Thomas Frank

Prema tvrdnjama svojih zagovornika, Okupiraj Wall Street uspio je zapaliti maštu svijeta. Kritičniji glasovi dodaju da je ipak bila riječ o plamenu kratka trajanja, čije sagorijevanje nije ostavilo dubljih posljedica, osim na planu akademske hiperprodukcije panegirika. Thomas Frank tu literaturu i iskustva koja veliča podvrgava provokativnoj usporednoj analizi s desno-populističkim pokretom Tea Party i dolazi do dalekosežnih zaključaka o strategijskim slabostima OWS-a

Jedna mi se scena uvijek vraća kada se pokušavam prisjetiti koliko sam bio radostan zbog pokreta Okupiraj Wall Street kada je sve tek započelo. Bio sam u metrou u Washingtonu i čitao članak o prosvjedima u Parku Zuccotti na Manhattanu. Bilo je to tri godine nakon sanacije banaka na Wall Streetu. I dvije godine nakon što su se svi ljudi koje poznajem prestali uzdati u kreativnost Baracka Obame. Bilo je to dva mjeseca nakon što su kompanjoni bankara iz Republikanske stranke zemlju gurnuli na rub bankrota jer su se, vođeni svojim suludim ekonomskim teorijama, sukobili s Bijelom kućom oko budžeta.Bilo mi je dosta, kao i svima ostalima.

Bilo kako bilo, u metro je ušao savršeno odjeven, savršeno uglancan korporativni izvršni direktor, očito na povratku s nekog sajma. Nosio je vrećicu na kojoj se nalazio neki veseli slogan o maksimiziranju dioničarske vrijednosti ili o tome kako je luksuz divna stvar ili kako je veličanstveno biti pobjednik – onaj tip sentimenta koji je još nešto ranije bio banalno uobičajen, no protiv kojeg se američka javnost sada ogorčeno okrenula. Bilo je očito da mu je neugodno što tu vrećicu nosi sa sobom. A ja sam razmotrio situaciju: jednom davno bilo mi je neugodno držati primjerak časopisa The Baffler, za koji pišem, u prepunoj podzemnoj, no sada su ljudi poput njega oni koji moraju skrivati čime se bave.

Nešto kasnije, slučajno sam na internetu gledao snimku jedne panelske diskusije OWS-a, održane u jednoj knjižari u New Yorku; u nekom trenutku, jedan panelist je prigovorio zbog načina na koji su prosvjednici tvrdili da “govore za sebe” umjesto da priznaju da su bili dio skupine. To je drugog panelista ponukalo da mu odgovori sljedeće: “Primijetio bih, dakle, da ljudi mogu govoriti samo za sebe, da se pojedinac ovdje briše utoliko što je kao pojedinac doveden u pitanje, baš kao što bi vas i svaka poststrukturalistička refleksija koja prolazi kroz anarhizam gurnula u tom smjeru. (…) Složio bih se da se individualizam, koji je naše društvo svakako upisalo u sebe i to i dalje nastavlja činiti, ogledava u formuli: ‘Mogu govoriti samo za sebe.’ No tu je najvažnije upravo to ‘samo’, ono je tu djelatno i, naravno, ti se prostori otvaraju…”

Čim sam čuo tu dugu, očajničku struju pseudointelektualnog blebetanja, odmah sam znao da je ta stvar osuđena na propast.

“Postoji opasnost…”, upozorio je slovenski filozof Slavoj Žižek kamp Okupiraj Wall Street u Parku Zuccotti prošle godine, i pritom nije mislio na njujoršku policijsku upravu. “Nemojte se zaljubiti sami u sebe.” “Lijepo se zabavljamo ovdje. No sjetite se, karnevali ne koštaju ništa. Međutim, važan je dan poslije, dan kada se vraćamo svojim uobičajenim životima. Hoće li tada biti promjena?”

Žižekove opaske objavljene su u Occupy!: Scenes from Occupied America (Okupiraj! Prizori iz okupirane Amerike), knjizi grupe autora i urednika časopisa n+1, prvoj i jednoj od najeklektičnijih koje se bave tim prosvjedima. Na koncu su uslijedile i mnogobrojne druge: od govora održanih tijekom okupiranja (Occupy! Noama Chomskog), preko povijesnih razmatranja prosvjeda (Occupy Nation: The Roots, the Spirit, and the Promise of Occupy Wall Street Todda Gitlina /Nacija Okupiraj: Korijeni, duh i obećanje Okupiraj Wall Streeta/), do kolektivnih memoara sudionika (Occupying Wall Street: The Inside Story of an Action that Changed America /Okupiranje Wall Streeta: Insajderska priča o akciji koja je promijenila Ameriku/).

Gotovo sve te knjige manje-više direktno glavinjaju u “opasnosti” na koju je Žižek upozoravao. Duboko su i beznadno zaljubljene u taj prosvjed. Svaka od njih uzima zdravo za gotovo da je kampanja Okupiraj utjecala na cijeli svijet i pobudila njegovo strahopoštovanje. Štoviše, taj je adorantski stav često izražen već u samim naslovima tih knjiga. Primjerice, This Changes Everything: Occupy Wall Street and the 99% Movement (Ovo mijenja sve: Okupiraj Wall Street i pokret 99 posto). Autori se nabacuju superlativima bez suzdržavanja i opreza.

“Probudilo se 99 posto”, piše urednik Voices From the 99 Percent: An Oral History of the Occupy Wall Street Movement (Glasovi 99 posto: Usmena povijest pokreta Okupiraj Wall Street). “Američki politički krajolik nikada više neće biti isti.” Ono što se dogodilo u Zuccotti Parku je “bez presedana”, izjavljuje Noam Chomsky. No to nije ništa u usporedbi s entuzijazmom nekadašnjeg izvjestitelja New York Timesa, Chrisa Hedgesa. U knjizi Days of Destruction, Days of Revolt (Dani uništenja, dani pobune) on Okupiraj Wall Street uspoređuje s revolucijama u Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj 1989. godine. Prosvjednici u New Yorku, piše Hedges, “isprva su bili neorganizirani, nesigurni što da rade, čak nisu bili ni uvjereni da su postigli nešto vrijedno truda, no nehotice su potaknuli globalni pokret otpora koji će imati odjeka diljem zemlje i u velikim gradovima Europe. Nelagodni status quo koji su desetljećima nametale elite – prekinut je. Drugi narativ moći zadobio je oblik. Revolucija je započela”.

S nekoliko sporadičnih iznimki, sve su te knjige nevjerojatno i zamorno iste. U njima se nalaze iste anegdote. Citiraju se iste pisane izjave pokreta. Zadržavaju se na istim detaljima. Čak i jedna za drugom usvajaju iste povijesne interpretacije.

Detalji tog karnevala predmet su skoro svih knjiga na koje se osvrćem ovdje, i ti detalji su u njima opisani s nježnom, mikroskopskom pažnjom. Ako to čitatelja zanima, sada može saznati isto toliko o onome što se dogodilo u Parku Zuccotti u New Yorku tijekom tih magičnih šezdeset dana OWS-a koliko iz drugih knjiga može naučiti o unutarnjem funkcioniranju Obamine administracije ili o procesu odlučivanja u Kongresu. Dapače, uzmemo li za mjeru količinu riječi objavljenih po kvadratnom metru mjesta održavanja, Park Zuccotti je vjerojatno najpažljivije secirana scena u novijoj prošlosti novinarstva. Znamo skoro sve što se tamo događalo, i te se priče ponavljaju iz knjige u knjigu: kako su bubnjari održavali sve okupljene budnima, što se dogodilo na Bruklinškom mostu, kako je funkcionirao “ljudski mikrofon”, odakle je došla ideja o plenumima, kako su se svi latili posla i čistili Park jedne mahnite noći kako bi izbjegli deložaciju narednog dana.

Čini se da je Okupiraj Wall Street opet nestao. Izbačen je iz Parka Zuccotti otprilike dva mjeseca nakon što je započeo. Uz iznimke poput nekih preostalih skupina uobičajenih, dežurnih aktivista, danas je OWS manje-više otišao kvragu. Medijska oluja koja se onomad podigla oko OWS-a migrirala je u druge predjele. No zaustavimo se na trenutak i usporedimo popis postignuća OWS-a s onim njegova zlog blizanca – pokreta Tea Party i šire obnove desnice koje je dio. Uz potporu ovog insceniranog prosvjednog pokreta, Republikanska stranka je uspjela zadržati većinu u američkom Zastupničkom domu, a na razini saveznih država uzela je ukupno oko šest stotina mjesta od demokrata. U trenutku kada ovo pišem, Tea Party još uvijek uklanja one senatore i članove Kongresa iz republikanskih redova koje smatra nedovoljno konzervativnima, a uspjelo im je čak i imenovati osobu iz vlastitih redova za potpredsjedničkog kandidata republikanaca.

Knjige koje ovdje razmatramo nastoje odgovoriti na sljedeće pitanje: koja je magična formula učinila OWS tako uspješnim? No upravo je to krivo pitanje. Ono što se trebamo pitati o pokretu Okupiraj Wall Street jest: Zašto ovaj napor nije uspio? Kako je OWS profućkao svoj potencijal iz ranih dana pokreta? Zašto čak i najširi napori ljevice upadaju u močvarno blato akademskog diskursa i uzaludnog antihijerarhijskog poziranja?

Kada je u rujnu 2011. godine započela okupacija u Parku Zuccotti, ideja OWS-a primljena je u većem dijelu javnosti sa širokim odobravanjem. Zaista, Todd Gitlin je ukazao na to da jemržnja prema Wall Streetu moždanajpopularnija lijeva ideja još od tridesetih godina prošlog stoljeća. Nejednakost je dosegla skandalozne razine, a to više nisu tvrdili samo radikali. Sanacija banaka u prethodnim godinama rasvijetlila je činjenicu da je vlada u šakama organiziranog novca. U to su vrijeme gotovo svi prezirali Wall Street; gotovo svi su bili sretni što je tim preplaćenim lupežima netko konačno sasuo naš kolektivni bijes u lice. Ljudi su hrlili pod stijeg OWS-a. Novčane donacije obilno su pritjecale, kao i hrana i knjige. Slavna su se lica pojavljivala u Parku Zuccotti, a mediji su počeli pokrivati događaje s pažnjom kakvu rijetko posvećuju ljevičarskim akcijama.

No ti su prikazi, uz nekoliko iznimaka, pogrešno protumačili većinsko odobravanje ideje OWS-a kao odobravanje samog načina djelovanja pokreta: kampiranje u parku, način na koji se nabavljala hrana za vojsku prosvjednika, beskonačna potraga za konsenzusom, obračuni s policijom, znakovi rukom… Skoro je svaki autor pretpostavio da su upravo ti detalji bit fenomena Okupiraj Wall Street, da su upravo to detalji koje javnost žarko želi doznati.

Pravi grijesi Wall Streeta, naprotiv, mnogo su manje vidljivi. Primjerice, ako čitate Occupying Wall Street, rad skupine autora koji su sudjelovali u prosvjedima, prvi ćete put naići na temu predatorskog posuđivanja novca, kada policajac koji je simpatizer OWS-a to spomene tijekom racije. Sami autori zbornika to nijednom ne spominju.

No ako želite saznati kako su ljudi u Parku Zuccotti namjeravali spriječiti da se agenda banaka ostvari – kako su, primjerice, namjeravali zaustaviti predatorsko posuđivanje – ondaste došli na krivo mjesto. I to ne zato što bi bilo teško shvatiti kako zaustaviti praksu predatorskog posuđivanja, nego zbog načina na koji je kampanja Okupiraj Wall Street prikazana u tim knjigama. Sudeći po tim prikazima, čini se da nije bilo drugih namjera osim izgradnje “zajednica” u javnim prostorima i inspiriranja čovječanstva plemenitim odbijanjem funkcije vođa.

No to, nažalost, nije dovoljno. Izgradnja kulture demokratskog pokreta ključna je za pokrete na ljevici, no to isto tako predstavlja tek prvu stanicu na putu. Ali OWS nikada nije otišao dalje od toga. Nisu tražili reformu sustava državnih riznica, poput populista. Nisu vodili štrajk (tj. pravi štrajk), ni sit-in, ni blokadu centara za novačenje, ni zauzimanje dekanskih ureda.

U Okupiraj Wall Streetu horizontalna je kultura bila sve. “Proces je poruka”, kao što su prosvjednici znali reći, a većina knjiga koje su ovdje uzete u obzir s time se slaže. Prethodno spomenuto kampiranje, kuhanje, plenumi, zauzimanje javnih mjesta: to je bila bit Okupiraj Wall Streeta. Izvan toga, čini se da nije bilo praktički nikakve strategije ni agende koja bi se prenijela svijetu.

Pitanje imati ili nemati zahtjeve, kao što se možda sjećate, bilo je nešto o čemu su prosvjednici iz OWS-a žestoko raspravljali među sobom u danima kada je OWS zaista još okupirao nešto. Međutim, čitamo li ove knjige godinu dana kasnije, čini se da je ta rasprava konsenzualno izbrisana iz sjećanja. Praktički nijedan od autora na koje smo se ovdje osvrnuli, neće otvoreno reći da je propust da se sastavi popis zahtjeva bio taktička pogreška. Naprotiv: kvazislužbena verzija događaja (Occupying Wall Street) odbacuje zahtjeve kao fetiš medija koji sve shvaćaju doslovno i budalasto čeznu za hijerarhijom i zapovjednim lancima. Chris Hedges nam govori da su zahtjevi nešto što je potrebno samo “elitama i njihovim medijskim pipcima”. Prosvijećeni narod pak trebao bi znati bolje; zahtjevi sugeriraju legitimitet protivnika, tj. američke vlade i njezinih prijatelja – banaka. Lansiranje prosvjeda bez formalnih zahtjeva smatra se najvećim postignućem, gestom izvanredne demokratske vrline.

I tu nailazimo na temeljnu kontradikciju kampanje. Prosvjedovati protiv Wall Streeta 2011. podrazumijevalo je, očito, prosvjedovati protiv nečuveno lošeg financijskog vladanja koje nam je donijeloVeliku recesiju; značilo je prosvjedovati protiv političke moći novca koja je urodila sanacijom banaka 2008.; bio je to prosvjed protiv razularenih kompenzacijskih praksi koje su produktivni rad našeg društva pretvorile u bonuse za onih jedan posto. Međutim, sve tri navedene katastrofe proizašle su iz deregulacije i poreznih olakšica za najbogatije – dakle, iz filozofije oslobođenja koja je podjednako anarhična u svojoj retorici kao što je Okupiraj Wall Street bio u stvarnosti. Provjerite svoje premise, obožavatelji Ayn Rand: sam ustanak bankara protiv omražene države urušio je američki način života.

Nije nam potreban poststrukturalizam-koji-prolazi-kroz-anarhizam da razumijemo kako poništiti takav razvoj događaja. To se postiže izgradnjom snažne i kompetentne regulatorske države. Postiže se ponovnom izgradnjom radničkog pokreta. Postiže se korištenjem birokratskih mehanizama koji za to stoje na raspolaganju.

Često se činilo da su okupatori toga svjesni. Sjetite se što ste često znali čuti od samih prosvjednika tijekom rujna 2011: ponovno uspostavite staru Glass-Steagall podjelu između investicijskih i komercijalnih banaka, uporno su tražili. Vratite veliku vladu! Vratite sigurnost! Vratite dosadu!

No tako se ne može zapaliti mašta svijeta. Kako dakle održati karnevalsku atmosferu i istovremeno u potaji žudjeti za financijskim nadzorom? Pa, očito neograničenim odgađanjem logičnog sljedećeg koraka. Odbijanjem da se formuliraju zahtjevi. Zahtjevi bi, naime, odali da su neduhoviti, dogmatični odrasli opet uzeli uzde u svoje ruke i da je zabava gotova.

Bio je to nadahnut način da se stvar odigra u početku. I neko je vrijeme bio veoma uspješan. No time je prosvjedu ujedno definiran vrlo ograničen rok trajanja. Dok se god zahtjeve i ostale logocentrične uvjete odgađalo, OWS nije mogao prijeći na sljedeću razinu. Tako je ostao zarobljenik onoga što je Christopher Lasch kritizirao još davne 1973. godine – “kulta participacije” u kojemu je bit prosvjedovanja sâmo iskustvo prosvjedovanja.

Retorika u Parku Zuccotti je, dakako, bučno zazivala vladavinu većine. No sudeći po ovim knjigama, OWS je u praksi mahom bio obilježen istim monotonim okusom: aromom akademizma s finim bukeom karijerističkog aktivizma. Prosvjednici u ovim knjigama nisu uvijek identificirani po zanimanju, no kada jesu, obično se ispostavlja da su posrijedi studenti, nedavno diplomirali, postdiplomci ili profesori. Epizode poput Studentskog dana akcije u studenom 2011. značajan su dio cijele priče. Prosvjedni slogani i znakovi zagovarali su takva bezvremenska adolescentska načela poput samoizražavanja ili pronalaženja sebe (“Tragaj za vlastitom istinom”, stoji na tipičnom znaku koji se nalazi u jednoj od tih knjiga). Takve epizode su neodoljiv magnet za radikalne akademce kulturno-teorijskog pedigrea. Zaista, čini se da je za njih to bila neka vrsta epifanije, trenutak na koji su čekali, trenutak provođenja u praksu njihovih najdragocjenijih vjerovanja.

Nema naravno ničeg lošeg u tome što su dodiplomci i postdiplomci izašli na ulice. Društvo ih treba čuti. Ako su već iznosi školarina odletjeli u stratosferu, ako ljudi koji su nedavno diplomirali imaju i do sto tisuća dolara duga, ako se ljude koji rade na doktoratu besramno eksploatira, nema im druge nego da prosvjeduju. Oni bi trebali srušiti sustav. Oni bi na sav glas trebali zahtijevati kontrolu cijena studiranja. Pogledajte što se dogodilo ranije ove godine u Quebecu, gdje je velik dio stanovništva izašao na ulice da podrži studentske skupine koje su zahtijevale financijski dostupno visoko obrazovanje: prosvjednici su čak pobijedili. Dobili su što su htjeli. Društveni prosvjed osigurao im je pristup visokom obrazovanju.

Moj se prigovor odnosi na sasvim suprotnu stvar: usvajanje veleumne akademske debate kao modela za društveni prosvjed. Zašto tema OWS-a tako često nadahnjuje svoje štovatelje da posegnu za svojim najuzvišenijim žargonom? Zašto bi određen broj prosvjednika napustio akcije da bi sudjelovali u panelskim diskusijama? Zašto su drugi među njima izabrali podijeliti svoja sjećanja na prosvjed na stranicama časopisa American Ethnologist, a svoje prosvjedne sentimente s Journal of Critical Globalisation Studies? Zašto bi autor (priznajem, veoma zanimljivog) članka o bubnjanju u krug osjetio potrebu da napomene da time doprinosi “akademskoj literaturi”? Zašto bi pamflet čija je očita namjena bila da posluži kao neka vrsta common sensea za doba OWS-a bio krcat formulacijama poput ove: “Mi ovdje napadamo upravo dominantne oblike subjektivnosti proizvedene u kontekstu trenutne društvene i političke krize. Obračunavamo se s četiri primarne subjektivne figure – zadužene, zavisničke, sekuritizirane i predstavničke – a sve su one osiromašene, dok je njihova moć da društveno djeluju zamaskirana ili mistificirana.”

Ustanovili smo da nam ustanički i pobunjenički pokreti pružaju sredstva ne samo da odbacimo represivne režime u kojima ove subjektivne figure pate, već i da izvrnemo te subjektivnosti u figure moći.

I zašto, pobogu, neki od prosvjednika nakon svega nekoliko mjeseci okupiranja Parka Zuccotti imaju potrebu lansirati svoj vlastiti časopis akademske teorije? Časopis koji je zatim nastavio puniti stranice neprohodnim esejima koji su naizgled napisani kako bi se, još jednom, demonstrirala sva frigidna jalovost teorijskog glagoljanja? Gradi li se tako masovni pokret? Upornim biranjem suprotnoga od jednostavnog govora?

Da, znam odgovor: kako bi prosvjed postao širi društveni pokret, mora i analizirati, i strategizirati, i teoretizirati. E pa, ovaj je dovoljno teoretizirao za sve prosvjede u posljednjih četrdeset godina, pa ipak nekako nije uspio dati zadovoljavajuće rezultate.

Okupiraj Wall Street je napravio mnogo stvari kako treba: imao je sjajan slogan i savršenog neprijatelja. Zapalio je maštu javnosti. Izgradio je kulturu demokratskog pokreta. Pružio je ruku organiziranom radničkom pokretu, što je ključni korak u pravom smjeru. Mnogo je govorio o solidarnosti, osnovnoj vrlini ljevice. No u praksi se ipak činilo da su akademske kvalifikacije na prvom mjestu. OWS je shvaćen kao poligon za lansiranje teorije. Ne samo da su njegovi redovi bili ispunjeni samim profesionalnim intelektualcima i onima koji će to tek postati, nego se prečesto činilo da sama kampanja nije ništa drugo nego arena za stjecanje profesionalnih kvalifikacija.

Zapravo, to je još i optimističan pogled na situaciju. Pesimistično bi bilo otvoriti nedavno objavljenu knjigu Michaela Kazina American Dreamers (Američki sanjari) i trijezno primijetiti da, uz djelomičnu iznimku kampanje protiv aparthejda u osamdesetima, nijedan pokret na ljevici nije uspio postati popularan u široj američkoj javnosti još od doba pokreta za građanska prava i prosvjeda protiv Vijetnamskog rata. Naravno da je bilo puno ljevičara tijekom tog razdoblja – naročito u akademskom polju. Proučavanje “otpora” dobro je utaban put za karijeru, ako ne i sama definicija određenih akademskih poddisciplina. No i uz sve te intelektualne stečevine, ljevica neprestano politički gubi. Jednostavno više nije u stanju pronaći zajednički nazivnik s običnim Amerikancima. Možda se to dogodilo zato što je ljevicom počela dominirati jedna profesija čiji je način djelovanja hotimice zakučast, ultrahijerarhijski, svadljiv i osuđivački, u kojoj se davanje petica i jedinica svisoka svakodnevno vježba te je stoga upravo suprotnost vladavini većine. Možda se to dogodilo zato što je ljevica zapravo mjesto puritanskog prezira prema prosječnom narodu, narodu za gotovo sve pripadnike kojega se može dokazati da su se na ovaj ili onaj imperijalistički ogriješili. Možda je to i zato što kolaps masovne proizvodnje društvene pokrete čini zastarjelima. Ne znamo. Znamo, međutim, da nas nijedan od prikaza OWS-a na koje smo se ovdje osvrnuli ne približava odgovoru na ta pitanja.

Ljudi iz OWS-a ne vole ljude iz Tea Partyja. To je još jedna točka oko koje se jednoglasno slažu. Štoviše, prema mišljenju OWS-a, ljudi iz Tea Partyja, čini se, uopće nisu ljudi. Na njih se primjenjuju drugačije biološke kategorije. Uzmite u obzir nedavno objavljen esej Judith Butler (profesorice na Sveučilištu Columbia) u teorijskom časopisu OWS-a, u kojemu s gađenjem piše o okupljanju Tea Partyja na kojemu su ljudi navodno klicali skoroj smrti onih koji nemaju zdravstveno osiguranje. “Pod kojim ekonomskim i političkim uvjetima izranjaju tako radosni oblici okrutnosti”, pita se ona.

To je dobro pitanje. Međutim, dva paragrafa kasnije, tema se neizbježno okreće prema OWS-u i njegovom velebnom odbijanju da formulira zahtjeve, a sama Judith Butler teorijski se vinula prema bitno drugačijem razumijevanju prosvjednika u gomilama: oni sada, naime, posjeduju inherentno oslobodilačke karakteristike.

“Kada se tijela okupe, kao što su se ovdje okupila da izraze svoju indignaciju i realiziraju svoje pluralno postojanje u javnom prostoru, ona time ujedno izražavaju šire zahtjeve”, piše ona. “Zahtijevaju da ih se prepozna i vrednuje; koriste se pravom da se pojave i uživaju svoju slobodu; zahtijevaju život koji je vrijedan življenja.”

To je nešto što indignirani ljudi automatski rade, čim se pojave i svojim tijelima uprizoruju svoju egzistenciju. Osim, čini se, ako su u pitanju ljudi spomenuti dva odlomka ranije. Ako su indignirani oni iz Tea Partyja, njihova tijela, pretpostavljam, nose negativan naboj ili takvo nešto, pa kada se oni okupe, tada očito zahtijevaju da se druge lišava života.

A to je prilično velika razlika, posebno s obzirom na to da su oba pokreta na prvi pogled toliko slična. Oba se, primjerice, opsesivno bave sanacijom banaka iz 2008. godine. Sudionici oba pokreta opisuju ih kao “ortački kapitalizam”. Oba svoje nezadovoljstvo pokazuju okupiranjem javnih prostora. Oba vole naširoko trubiti o tome koliko truda su njihovi kadrovi uložili da bi te javne prostore održali čistima. I Tea Party i Okupiraj Wall Street su istaknute uloge dali sljedbenicima Rona Paula. Uzvik “Dosta je sustava federalnih rezervi!” mogao se čuti kako u Parku Zuccotti, tako i na velikim mitinzima Glenna Becka.

Zatim su tu one maske Guyja Fawkesa, popularne u obje skupine (konzervativni libertarijanac Grover Norquist jednu redovito izlaže na svom stolu), koje ne slave uspomenu na 99 posto ili na nekog Ur-Amerikanca iz neke od konzervativnih, republikanskih saveznih država, nego usamljenog borca iz stripa koji pokreće svoj pravednički rat jednog čovjeka protiv tiranske vlade. I kulture pokretâ su slične. Čajankaši su isto tako kao i okupatori namjerno svoje zahtjeve ostavili neodređenima, kako bi privukli širok dijapazon nezadovoljnika. I obje su grupe fetišizirale svoj status progonjenih. Za pripadnike OWS-a, glavni počinitelji su bili policajci, koji su suzavcem prskali bespomoćne i hapsili pravedne. To su scene na kojima se svaka od ovdje spomenutih knjiga nadugo i opširno zadržava. Knjiga Willa Buncha October 1, 2011: The Battle of the Brooklyn Bridge (Prvi listopada 2011: Borba za Bruklinški most) na četrdeset i pet stranica prikazuje jedan jedini marš OWS-a koji je završio masovnim uhićenjima, dok je knjiga Noama Chomskog posvećena “6.706 ljudi koji su do ovog trena uhićeni u podršci pokretu Okupiraj”. Što se druge strane tiče, Tea Party se vidi žrtvom lijevo-liberalnih medija koji ih nazivaju “rasistima”, što je sitna okrutnost o kojoj desničarski autori, međutim, podjednako opsesivno verglaju kao pripadnici OWS-a o okrutnosti njujorške policije. Dobar primjer je knjiga Michaela Grahama iz 2010. godine That’s no angry mob, that’s my mom: Team Obama’s assault on Tea Party, Talk-Radio Americans (To nije bijesna rulja, to je moja mama: Napad Obaminog tima na Tea Party i Amerikance koji slušaju radijske kontakt-emisije), koja se gotovo isključivo bavi katalogiziranjem liberalnih uvreda upućenih simpatizerima Tea Partyja.

Činjenica da nisu imali vođe još je jedna vrlina kojom se hvale i nezadovoljnici na desnici i na ljevici. Dapače, jedno poglavlje iz 2010. objavljenog Manifesta Tea Partyja Dicka Armeyja nosi naslov “Mi smo pokret ideja, a ne vođa”. Obrazloženje je isto kao i ono Okupiraj Wall Streeta. Riječima Armeyja: “Da su znali tko je bio na čelu, napali bi tu osobu. Dobili bi priliku slomiti po njih nezgodan izazov Tea Partyja.” Pripadnici OWS-a, naravno, poručuju skoro istu stvar: ako postoje vođe, može ih se kooptirati.

No distinktivnost Okupiraj Wall Streeta jamačno leži u ideji da je prosvjedovanje samo sebi svrha – takoreći “proces je poruka”; zasigurno je bar to jedinstveno, zar ne? Na kraju krajeva, pripadnici OWS-a i njihovi kroničari potrošili su toliko intelektualnog kapaciteta na teoretiziranje, na objašnjavanje i branjenje ideje da horizontalizam predstavlja i njihov model i zahtjev i filozofiju – sve u jednom, pa je zasigurno isključeno da tu ideju dijele i pripadnici pokreta koji predstavlja političku suprotnost OWS-u.

Međutim, naravno da je upravo to slučaj, doduše u obliku blago izmijenjene teorije. “Ovaj kompleksan i raznolik pokret zovemo ‘lijepim kaosom'”, piše vođa Armey u svom manifestu Tea Partyja. “Time aludiramo na ono što je sada dominantno mišljenje u teoriji organizacijskog menadžmenta: decentralizacija osobnog znanja najbolji je način da se maksimiziraju doprinosi velikog broja ljudi.” Dok je slavna decentralizacija OWS-a trebala realizirati akademske teorije o stvaranju prostora, slavna decentralizacija Tea Partyja realizira principe tržišta: realizira najnovije trendove u teoriji menadžmenta; realizira demokraciju samu. S druge strane, u Armeyjevu prikazu, ljevičare koji se zalažu za snažnu državu hijerarhijski odnosi privlače isto tako nepogrešivo kao i tikvane iz velikih medija koje toliko preziru kroničari OWS-a. “Oni ne mogu zamisliti otvoreni društveni poredak”, tvrdi Armey. “Po njima, uvijek netko mora voditi.”

Ako dovoljno pažljivo pogledate kulturu Tea Partyja, naći ćete čak i tragove OWS-ova odbijanja da formulira eksplicitne zahtjeve. Bacimo li pogled na rad ikone Tea Partyja, Ayn Rand (filozofkinje čije je pisanje zamorno koliko i ono Judith Butler), i njezino glavno djelo, roman Atlas Shrugged iz 1954. godine, ustanovit ćemo da su u njemu “zahtjevi” nešto što vlade upućuju u ime svojih lijenih i neproduktivnih glasača. Poslovni ljudi, nasuprot tome, trguju ugovorima: djeluju isključivo kroz navodno konsenzualne odnose na tržištu. Kao što John Galt, glavni lik i vođa štrajka kapitala koji čini okosnicu romana, naširoko objašnjava u govoru upućenom američkom narodu, koji je Ayn Rand očito prezirala: “Nemamo zahtjeve koje bismo vam mogli predstaviti, ni uvjete pogodbe, ni kompromis koji bismo mogli postići. Vi nam nemate što ponuditi. Mi vas ne trebamo.”

Štrajk bez zahtjeva? Molim? A zašto? Pa, zato što bi zahtjevi implicirali legitimnost neprijatelja – države. Lažno sofisticirani termin koji Rand koristi za opravdanje te logike je “pristanak žrtve”. U svom samoostvarenju, poslovni tajkun – ilitiga “žrtva” u izvrnutom pogledu na svijet Ayn Rand – trebao bi naučiti uskratiti svoj blagoslov društvu koje ga izrabljuje porezima i regulacijama. Jednom prosvijetljen, njezin milijarder ne smije petljati sa sjecikesama i muktašima tog ljevičarsko-parazitskog svijeta. Odsad nadalje, njegov jedini način ophođenja s njima ima biti sukob!

Kako onda tih jedan posto potlačenih kod Ayn Rand namjerava odnijeti prevagu? Pa, izgradnjom model-zajednice u okviru starog sustava, upravo onako kako je to naumio i OWS. No umjesto da održavaju plenume u parkovima, njezini progonjeni milijarderi povlače se u zabačenu i neistraženu dolinu u Coloradu, gdje će uvježbavati savršeni kapitalizam bez prisile i okova, sa zlatnim standardom iz domaće radinosti kao krunom cijele priče.

I posljednja sličnost. Najdistinktivniji ideološki potez Tea Partyja bio je, dakako, preusmjeravanje bijesa javnosti s Wall Streeta na vladu. No OWS je učinio isto, samo na apstraktniji i teoretskijinačin. Poslušajmo, primjerice, riječi koje je antropolog Jeffrey Juris izabrao da nam objasni zašto je trebalo okupirati upravo parkove: “(…) okupacije su osporile suverenu moć države da regulira i kontrolira distribuciju tijela u prostoru [ovdje se navodi pet citata], dijelom upravo aproprijacijom i označavanjem urbanih prostora poput javnih parkova i trgova kao poprišta javnih plenuma i demokratskog izražavanja [još tri navoda].” Ova vrsta retorike je tipična i za OWS i za akademsku ljevicu: vječna borba protiv “države” i njezine đavolje moći da “regulira i kontrolira”. Nije potrebno naročito pažljivo čitanje takvih tekstova da bi se ustanovilo da bi ovakav jezik, uz sitne preinake, mogao proći i kao desno-libertarijanski protest protiv urbanističkog zoniranja.

Kako nijedna od ovdje opisanih knjiga ne shvaća ozbiljno mnoge očite paralele između dvaju protestnih pokreta, nijedna ne nudi ni teoriju o tome zašto su tako nevjerojatno slični. Dopustite stoga meni da iznesem svoj prijedlog interpretacije.

Razlog zašto su Okupiraj Wall Street i Tea Party u tako zapanjujućoj mjeri bili replike jedan drugoga proizlazi iz činjenice da su se oba oslanjala na lijeni, refleksni libertarijanizam koji trenutno prožima našu ideju prosvjedne kulture: od tinejdžera na Disney Channelu koji žude za tim da “budu svoji”, do punk rock tinejdžera koji vandaliziraju Starbucks. Od Chrisa Hedgesai do Paula Ryanaii, svaki nezadovoljnik zamišlja da ustaje protiv “države”. Čini se da je to dio kulturnog genetskog koda našeg doba; naši rokenrol buntovnici, naši holivudski junaci, čak i naši agenti FBI-ja – svi oni mrze državu. Kako prosvjednici u Parku Zuccotti, tako i brokeri u odijelima “Zegna”, za koje prosvjednici misle da ih straše. No kvaka je u ovome: samo desnica od toga uspijeva profitirati.

Sudeći po raspletu stvari, Tea Party zapravo ništa od onoga što je govorio o horizontalizmu nije mislio ozbiljno. To je bila puka taktika da se pokret učini atraktivnijim potencijalnim članovima. Tea Party nije imao poststrukturalističke mislioce koji bi njihova iskustva i načela pretakali u teorijske časopise. No zato je imao novac, organizacijsko zaleđe i TV mrežu – Fox News na svojoj strani. Kada je došao trenutak za to, vrlo su brzo stvorili i vođe i zahtjeve i usuglasili se s političkom strankom po svom izboru. Maglovita programska neodređenost i nedostatak vođa bili su, čini se, tu samo forme radi – puke smicalice kako bi se proizvod učinio privlačnijim što širem krugu ljudi u ranim danima pokreta.

Okupiraj Wall Street nikada nije izveo taj zaokret. Svoju je horizontalnost shvatio ozbiljno. Eksplozivno je rastao u ranim danima jer je gotovo svatko s nekim razlogom za nezadovoljstvo mogao pojuriti pod njegov programski nedefiniran stijeg. No nakon što je uslijedila represija, ispod crte nije ostalo gotovo ništa.

Kao i prije godinu dana, tako mi je i danas jasno da eru konzervativne dominacije može okončati samo neka vrsta masovnog društvenog pokreta s ljevice. No kakva bi vrsta pokreta mogla biti uspješna?

Kao prvo, potreban je pokret čije osnovne vrijednosti neće proizlaziti ni iz apstraktnog neprijateljstva prema državi niti iz potrebe njegovih protagonista za izražavanjem vlastite osobnosti, nego iz svakidašnjeg života radnog naroda. Bilo bi korisno i da središte pokreta ne bude New York. Nadalje, apsolutno je presudno da ga se ne pokreće iz želje za otjelovljenjem aktivističkih maštarija o Parizu 1968. godine. Umjesto toga, pokušajmo radije s Mississippijem 1950-ih. Ponovimo Flint u Michiganu oko 1937. godine i možda doguramo do nečega. Ugledamo li se na Omahu iz 1892. i tada definiranu programsku platformu Populističke stranke, rezultati bi mogli biti iz temelja drugačiji od dosadašnjih.

S engleskog prevela: Marija Ćaćić

 * Thomas Frank je američki publicist i novinar časopisa Harper’s Magazine. Jedan je od utemeljitelja lijevo orijentirane revije The Baffler i autor knjiga The Conquest of Cool: Business Culture, Counterculture, and the Rise of Hip Consumerism (1998); One Market Under God: Extreme Capitalism, Market Populism and the End of Economic Democracy (2001); What’s the Matter with Kansas?: How Conservatives Won the Heart of Amerika (2005); The Wrecking Crew: How Conservatives Ruined Government, Enriched Themselves, and Beggared the Nation (2009); te Pity the Billionaire: The Hard-Times Swindle and the Unlikely Comeback of the Right (2012).

i Američki novinar, istaknuti zagovornik OWS-a.

ii Američki političar, potpredsjednički kandidat republikanaca na izborima 2012. godine.