Raul Zelik

Donedavna velika nada europske ljevice, španjolski Podemos je, čini se, potratio veći dio društvene i političke energije koja ga je lansirala. Sve više orijentirana na izbore umjesto društvene mobilizacije, stranka se vrlo brzo prilagodila pravilima igre političkog pogona. Stranački vrh, radeći na izolaciji od vlastite baze, kalkulira s primicanjem političkom centru, uzdajući se u instrumente političkog marketinga. No sudeći po anketama, time neće postići priželjkivane izborne ciljeve. Silazna putanja Podemosa prilika je i za kritičku refleksiju o klopkama populizma kao lijeve strategije

Samo godinu dana nakon osnivačkog kongresa Podemosa čini se da su se potvrdile negativne prognoze skeptika. Osnivanje stranke proizašle iz pokreta nije pomaknulo ulijevo ni društvenu klimu ni stranački krajolik. Demokratska cezura u Španjolskoj danas se čini teže zamislivom nego prije godinu dana.

Pritom problem ne leži samo u tome da je Podemos u anketama ponovno pao na ispod 14 posto (nemalim dijelom i zato što sada postoji i desna populistička stranka – Ciudadanos1 – koja uspijeva kanalizirati krizu vjerodostojnosti tradicionalnih stranaka). Antikapitalistički CUP2 sa svojih 8 posto u Kataloniji upravo dokazuje da i male stranke mogu djelotvorno pomicati fokus društvenih rasprava.

Puno je dramatičnije to što Podemos više ne razvija demokratizirajuće snage. U određenom smislu, stranka čak radi protiv onoga što je 15M, veliki prosvjedni narodni pokret nastao početkom svibnja 2011., proizveo kao kolektivno političko znanje. Zaposjedanje trgova iz svibnja 2011. i prosvjedni val koji se na to nadovezao bili su pokrenuli spektakularnu repolitizaciju društva. Milijuni ljudi shvatili su da se političke promjene može izboriti samo putem socijalnih borbi i samoorganizacije mnogih.

No upravo toj spoznaji Podemos je okrenuo leđa: stranački vrh je prvo oživio staru iluziju da je emancipatornu politiku, baš kao i onu građanskih stranaka (koje postojeće odnose dominacije ne žele promijeniti, nego njima žele upravljati), moguće prenijeti na reprezentante. Vrtoglava brzina prilagodbe na pravila igre političkog pogona (fiksacija na izbore, marketinška logika, personalizacija politike…) kao i upadljivo autoritarne vodeće strukture, u drugom su koraku samo osnažile staru predrasudu prema kojoj “politika korumpira”, pa se, sukladno tome, “ionako ništa ne može promijeniti”.

Pritom argumenti koji su 2013. doveli do osnivanja Podemosa nisu izgubili ništa od svoje valjanosti. Pošto ulični prosvjedi nisu ugrožavali akumulaciju kapitala, a elite pored ekonomske moći kontroliraju i institucije, neoliberalni je režim ostao stabilan. Mnogi su ljevičari zato smatrali neophodnim da se borba protiv elita proširi s borbe za javno mnijenje i na osporavanje njihove kontrole nad institucijama. I osnivač Podemosa Pablo Iglesias u svojoj knjizi Disputar la Democracia zagovarao je tezu da osvajanje vlasti doduše ne treba brkati s osvajanjem moći, ali da ono ipak predstavlja značajan aspekt stvaranja društvene protumoći. I to bi bilo sasvim smisleno: politička ljevica (možda i lijeva vlada) kao aspekt opozicije kapitalu i njegovim međunarodnim institucijama (od ECB-a do MMF-a).

No Podemos se od te perspektive udaljio vrtoglavom brzinom. A pošto je taj proces karakterističan za ono što se lijevim strankama običava dogoditi, trebali bismo pokušati rasvijetliti njegove uzroke. Po mom mišljenju, tri su momenta bila presudna.

Udaljavanje od radikalnodemokratske osnivačke maksime

Značaj pokreta 15M počivao je na tome da je branio političko od političkog pogona. Suočen s predstavničkim spektaklom, kojim dominiraju korporacijski interesi, 15M je, slično argentinskim masama 2001. godine, formulirao lozinku: “Oni nas ne predstavljaju!”

Podemos se dijelom odvojio od te parole i branio tezu da je drugačija reprezentacija ipak moguća. To je napomena koja nikad ne može biti sasvim kriva: i radikalni kritičari sistema morat će priznati da je moguće osjećati se “reprezentiran” od nekoga poput Subcomandantea Marcosa ili gradonačelnice iz kurdskog HDP-a (Halkların Demokratik Partisi).

Podemos je htio biti direktnodemokratska stranka u tom smislu: građani i građanke trebali su moći odlučivati o programu, sastav izbornih lista trebao je biti definiran u otvorenim i transparentnim predizborima. No realni razvoj stvari vrlo brzo je ukazivao na suprotni smjer. Na osnivačkom kongresu u Vistalegreu u listopadu 2014. vodeća grupa oko Pabla Iglesiasa isključila je druge struje i kompletni izvršni odbor stranke popunila vlastitim kadrovima. Otvoreni i pluralistički sastav izbornih lista, kakav je postojao na lokalnim izborima u svibnju 2015. (kada su kandidati individualno izglasani na mjesta na listi), stranačko je vodstvo na državnim parlamentarnim izborima blokiralo iz straha od heterogenosti. Tome treba dodati da je vrh stranke od predizbora na ljeto gotovo u tjednom ritmu predstavljao nove kandidate koji su iz publicity razloga integrirani u listu mimo stranačke baze. Na kraju jedva da je ostala ikakva razlika u odnosu na praksu tradicionalnih stranaka.

Promjena vlasti umjesto promjene hegemonije

Još početkom 2014. godine Pablo Iglesias je objašnjavao da promjene u prvom redu ne nastaju kao posljedica izbornih uspjeha, nego kao posljedica novih hegemonija. Kako se, međutim, mijenjaju odnosi snaga? Samoorganizacijom, prosvjedima, socijalnim borbama itd., koji stvaraju pritisak odozdo i zgušnjavaju se u legitimacijsku krizu vladajućih… Uloga lijevih stranaka u tom je procesu proturječna: s jedne strane su potrebne kako bi kritika postojećih odnosa postala vidljiva, s druge strane ih borba za glasove neprestano navodi na približavanje postojećem “konsenzusu”, čime postojeću hegemoniju samo snaže. Novi laburisti i SPD u doba Gerharda Schrödera najbolji su primjer za to: prilagođavanje neoliberalnom mainstreamu dovelo ih je 1990-ih na vlast, ali je istovremeno zacementiralo neoliberalni režim. Prema tome, lijeve vlade i lijevi reformizam očito treba promatrati odvojeno, a često stoje i u proturječju.

Podemos je tu grešku ponovio. Stranka više ne nastoji podrivati vladajući konsenzus. Posljednji primjer za to su izjave Pabla Iglesiasa o španjolskom ustavu. Napuštanje ustava, koji su frankističke elite 1978. nametnule prijeteći pučem, za vrijeme osnivanja stranke još je predstavljalo jedan od njezinih centralnih zahtjeva. Danas, međutim, Iglesias tvrdi da je većina u zemlji s ustavom sasvim zadovoljna, pa će biti dovoljno da ga se samo reformira.

Ta vrsta spremnosti na prilagođavanje razvidna je na svim razinama. Podemos se kreće u smjeru političkog centra, što je puki eufemizam koji ne opisuje ništa drugo nego hegemoniju vladajućih. Stranka šuti o kontinuitetu frankizma u državnim aparatima. Štoviše, na vlastitoj izbornoj listi predstavlja jednog od vodećih predstavnika Guardije Civil,3 koja taj kontinuitet utjelovljuje više od bilo kojeg drugog državnog organa. Kada je katalonski parlament u listopadu donio odluku o osnivanju republike i pokretanju ustavotvornog procesa, vrh Podemosa to nije pozdravio zaključkom da bi nešto slično bilo poželjno za cijelu Španjolsku, nego je prokazivao “neodgovorni šou” stranaka koje se zalažu za nezavisnost.

Ponovimo to još jedanput: lijeve stranke moraju drugačije funkcionirati od građanskih. Njihov cilj ne može biti da stvaraju i na raspolaganje stavljaju vodeće kadrove za državni aparat. Njihovo nastojanje mora biti da u pitanje dovedu politički konsenzus koji osigurava postojeće ekonomske i društvene odnose moći, ne bi li se time onda raskinulo i s tim dubinskim strukturama moći. Izborni rezultati u tom kontekstu nisu beznačajni: oni su često pretpostavka za to da se kritiku postojećih odnosa uopće percipira. S druge strane, izborni rezultati sami po sebi ne mijenjaju društva. Stoga je mnogo važnije da li lijeve stranke doprinose procesima samoorganizacije i šire kritičke interpretacije stvarnosti, odnosno – da li doprinose izgradnji demokratske protuhegemonije. Lijeva politika mora shvatiti da takoreći djeluje u matrixu. Parlamenti i vlade u kapitalizmu nipošto nisu centralna mjesta moći, ali političko-reprezentativno polje (slično kao u matrixu istoimenog filma) jest jedno od najvažnijih mjesta na kojemu se formira svijest društva o sebi samome.

Populistička hipoteza je kriva

Opravdano je postaviti i pitanje da li je Podemos ikad bio populističan u smislu koji je tom pojmu dao Ernesto Laclau.4 Argentinski teoretičar, koji je preminuo 2014. godine, smatrao je da je, s obzirom na društvenu fragmentaciju, zadatak ljevice stvaranje kolektivnih političkih subjekata. Pošto očito iz eksploatacije ne nastaje automatski politički djelatan proletarijat, subalterni subjekt “narod” mora se konstituirati putem političkog diskursa ljevice.

No u politici Podemosa izgradnja kolektivnih miljea ne igra nikakvu ulogu. Stranački vrh se koncentrira na politički marketing, dok se one koji su htjeli izgraditi društveno ukorijenjenu stranku – dakle organizaciju koja bi igrala ulogu socijalnog mjesta – sistematski gura na marginu (vjerojatno i zato što mnogi od njih dolaze iz trockizma).

No i populizam u Laclauovu smislu je problematičan. Točno je doduše da je lijevi populizam – prije svega čavizam – obilježio političke odnose u Latinskoj Americi cijelo jedno desetljeće. No ono što je u njemu bilo progresivno nije njegova populistička retorika, nego socijalna usidrenost u nižim klasama. Populizam Laclaua i Chantal Mouffe zastupa varijantu gramšijanizma bez Marxa: diskurs i politika promoviraju se u sredstva stjecanja hegemonije, dok ekonomske analize istovremeno postaju gotovo beznačajne. Deklarirani cilj glasi: uz pomoć diskursa koji ima potencijala stvoriti društvenu većinu okupiti što više ljudi iza znaka – slavnog “praznog označitelja” (najčešće neki vođa ili nacionalni diskurs). No ako kult vođe i mobilizira, svojstvena mu je i opasna tendencija ka depolitizaciji.

U Venezueli je ta ambivalencija vrlo očita. Politički prilično difuzni aspekt čavizma – njegova upotreba nacionalnih simbola – privukao je mnoge koji su u prvom redu tražili prilike za osobni uspon. Nasuprot tome, ono što je čavizam činilo nedvosmisleno progresivnim, bilo je njegovo “materijalističko” sidro – odlučno istupanje u korist socijalno isključenih. Čavizam nije bio progresivan zbog svog populizma, nego zbog svog klasnog projekta.

I kod Podemosa se pokazuje problem populističke ambivalencije. Odluka da se prestane govoriti o ekonomskim elitama, a počne govoriti o “političkoj kasti” naknadno više ne izgleda tako inteligentna kakvom se možda činila. Jer protiv “korumpirane političke kaste” i elitistička stranka Ciudadanos može voditi predizbornu kampanju.

Perspektive ljevice

Podemos će na izborima 20. prosinca na koncu dobiti vjerojatno isti broj glasova koji se još 2013. predviđao koaliciji Ujedinjene ljevice (Izquierda Unida) – unatoč svim kalkulacijama o privlačnosti manje radikalnog predizbornog programa. Ipak, u proteklih godinu dana dogodilo se mnogo toga značajnog u čemu je i Podemos aktivno sudjelovao. Direktnodemokratski sastavljene izborne liste lijevih kandidata osvojile su gradonačelničke palače većine velegradova. U Navarri, dotad bastionu katoličke ultradesnice, društveni su pokreti, lijeve stranke i stranke za baskijsku neovisnost počele slamati institucionalnu moć desnice. Pokret protiv prisilnih deložacija PAH pokrenuo je novi val mobilizacija. A u Kataloniji je stvaranje republike i dalje na dnevnom redu.

Dresirani smo na to da se identificiramo s pobjednicima. No trebali bi naučiti usmjeriti svoju radoznalost na poraze – jer upravo iz njih se može učiti. Razvoj Podemosa mi se u tom smislu čini posebno vrijedan pažnje. Pokazao je da sklerotično frazerstvo stare ljevice nije bez alternative, da politika može mobilizirati strasti i da se pritom centralno radi o demokratizaciji.

No istovremeno pokazuje i to da transformacijska ljevica (pa čak i reformistička) treba sljedeće kako bi se pokrenula s mjesta: 1. strategije protumoći umjesto fiksacije na izbore; 2. kolektivne strukture i “feminizaciju politike” umjesto kulta ličnosti; 3. društvene stranke umjesto glasačkih udruga; 4. socijalnu usidrenost u nižim klasama (onih “65 posto” društva) umjesto difuzne nacionalne i građanske retorike; i, prije svega, 5. iskrenost umjesto funkcionalnog takticizma.

Projekt emancipacije mora biti fundamentalno drugačiji od građanske politike: bezuvjetno posvećen solidarnosti sa slabijima, demokratizirajući i prema unutra i prema van, antiautoritaran, kolektivan. Tko to smatra slabošću, već je izgubio.

S njemačkog preveo: Stipe Ćurković

* Raul Zelik je pisac, aktivist i novinar. Autor je brojnih književnih, publicističkih i znanstvenih radova. Predavao je političke znanosti u Bogoti i Medellinu, u Kolumbiji. Njegova posljednja knjiga je Mit PODEMOS zur demokratischen Revolution? Krise und Aufbruch in Spanien, objavljena u rujnu 2015. kod izdavača Bertz+Fischer iz Berlina.

1 Ciudadanos (Građani) je španjolska desnopopulistička politička stranka koja je 2013. godine temeljito restrukturirana kako bi se suprotstavila Podemosu preuzimanjem njegove retorike.
2 Candidatura d’Unitat Popular (Kandidatura narodnog jedinstva) je katalonska socijalistička i nacionalnooslobodilačka stranka koja je na nedavnim izborima postala “jezičac na vagi” u katalonskom parlamentu.
3 Guardia Civil (Civilna garda) je španjolska žandarmerija – odnosno dio vojske zadužen za policijske poslove – zloglasna po svojoj ulozi u političkoj represiji za vrijeme režima Francisca Franca.
4 Vidi Razmig Keucheyan i Renaud Lambert, “Laclau, populizam i Podemos”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, rujan 2015.