Andrea Milat

Pod pritiskom sve snažnije i jeftinije međunarodne konkurencije, tekstilna industrija u Hrvatskoj već je godinama u krizi i prijeti joj skori nestanak. U onim malobrojnim poduzećima u sektoru koja još uvijek opstaju, plaće i uvjeti rada u pravilu su poražavajući. Najneposrednije i najteže pogođene žrtve tih procesa su, prije svega, žene, koje čine većinu radne snage u tekstilnoj industriji

Tekstovi o tekstilnoj industriji često sadrže rečenice poput “europska tekstilna industrija u posljednjih petnaestak godina prolazi kroz intenzivan proces modernizacije i restrukturiranja”, a potom nastavljaju objašnjavati rezultate “restrukturiranja i modernizacije” poražavajućim brojkama izraženim u kategorijama kao što su bilanca, novčani tijek, likvidnost, solventnost pojedinih poduzeća ili jednako deprimirajućim brojkama o gubitku poslova i padu broja zaposlenih. Zaključak je obično taj da restrukturiranje dovodi do zatvaranja poduzeća ili pak do modernizacije proizvodnje i rasta produktivnosti. Prevedeno u društvene odnose, restrukturiranje te “posebno rizične djelatnosti”, kako je zbog opetovanih kršenja radničkih prava naziva državni inspektorat, rezultira otpuštanjem i snižavanjem plaća te lošijim radnim uvjetima. Posljedice mahom trpe žene radnice, koje čine najveći dio proizvodne radne snage u tekstilnoj industriji. Tekstilna je industrija u Hrvatskoj bila tradicionalno jaka industrija, pri čemu “tradicionalno” znači da se počela intenzivno razvijati još u doba Marije Terezije, a u periodu socijalističke industrijalizacije doživljava pravi boom.

No spomenute tendencije u europskoj tekstilnoj industriji u posljednjih petnaestak godina, “intenzivan proces modernizacije i restrukturiranja”, vrijede i za Hrvatsku. Stoga je važno pokušati razumjeti pune društvene posljedice tog vala “restrukturiranja i modernizacije”. Iako je pritom važno imati na umu da je tekstilna industrija prvenstveno ženska industrija, treba izbjeći zamku smještanja rodno specifičnih industrija u sferu vrijednosnih kategorija. Uzrok rodne strukture radništva u nekoj ekonomskoj grani treba tražiti, prije svega, u povijesnim razlozima polarizacije poslova na dominantno muške i dominantno ženske. Neovisno o tome govori li se o “ženskoj” ili “muškoj”, promjene u tim industrijama pogodit će oba spola i utjecati na društvenu zajednicu u mjeri koja ovisi o društvenom značaju pojedine industrije.

Slučaj DTR-a

Jedan od posljednjih primjera krize u tekstilnoj industriji, koja obično kulminira štrajkom i stečajem s likvidacijom, jest slučaj DTR-a – Domaće tvornice rublja. Društvo DTR d.d. osnovano je 1914. godine, kao prva tvornica muškog rublja u ovom dijelu Europe. DTR još nije stigao do likvidacije, no budućnost mu je neizvjesna. Poduzeće su prije otprilike mjesec dana preuzeli Milan Carić, “zagonetni poduzetnik” kako mu hrvatski mediji vole tepati, i njegov poslovni partner, poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo. Dvojac je na javnoj dražbi u ovršnom postupku za 890 tisuća kuna kupio 70.587 dionica DTR-a, čime je stekao vlasnički udio od 65,45 posto, koji je do tada bio u rukama tvrtke Ceufin Brokers u stečaju. Medijski napisi citiraju odvjetnika Nobila koji kaže kako je cilj “osigurati dovoljno posla kako bi se tvornica stabilizirala, a nakon toga krenuti s vlastitom modnom linijom, rebrendingom tvrtke, renovirati dućane, vratiti se na tržište bivše države, angažirati domaće kreatore itd.”

Dio preostalih radnica DTR-a (90 od nekada 1300 zaposlenih), s plaćom od 75 posto minimalca, odnosno oko 2100 kuna, u svibnju ove godine stupio je u štrajk zbog neisplaćenih plaća za ožujak i travanj te neisplaćenih naknada za prijevoz za šest mjeseci i ostalih materijalnih prava – božićnica, regresa, uskrsnica i jubilarnih nagrada. Nakon dva mjeseca štrajka, novi vlasnik isplatio im je plaće, a radnice su potom otišle na godišnji odmor. U trenutku dovršetka ovog teksta, iz Novog sindikata doznajemo da je dio radnica na godišnjem odmoru, dok dio njih radi. Međutim plaća za srpanj, koja je trebala biti isplaćena 15. kolovoza, kasni i još nije isplaćena. Pored toga, plaće za lipanj i srpanj nisu isplaćene ni radnicama koje nisu bile u štrajku. DTR trenutno dovršava naručene lohn poslove (doradne poslove) kojima je isporuka u rujnu, kada se očekuje i isplata zaostalih plaća. Puno pokretanje pogona i sklapanje novih poslova, što je obećanje novog vlasnika, tek predstoji.

Kompetitivna prednost Istočne Europe

Pitanje koje se nameće jest može li DTR pronaći izlaz iz krize. Procese u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj potrebno je smjestiti u europski, ali još više u globalni kontekst. Otvaranje europskih tržišta uvozu i ukidanje prepreka trgovini, zajedno s trendovima globalizacije i liberalizacije, izložilo je europske proizvođače konkurenciji država s niskom cijenom rada (Zelenika, Grilec, 2011.). Produktivnost u tekstilnoj industriji u zemljama Starog kontinenta vodi se kao niska u odnosu na produktivnost u istoj grani u Aziji. Istovremeno, troškovi rada u tekstilnoj industriji u Europi visoki su u odnosu na troškove rada u Aziji, dok su niski u odnosu na druge industrijske grane u Europi. To znači da je u Europi zapošljavanje u tekstilnoj industriji nepopularno – plaće su izrazito niske, a uvjeti rada loši (iako bolji nego u azijskim zemljama). No relokacija na Daleki istok povećava troškove transporta i vrijeme dostave, stoga su zemlje Istočne Europe i Bliskog istoka sve omiljenija odredišta zapadnih proizvođača.

Gotovo 70 do 80 posto odjeće proizvedene u zemljama Istočne Europe proizvodi se za tržište Europske unije, a gotovo polovina odjeće proizvedene u Istočnoj Europi izvozi se u Njemačku, što je čini najvećim uvoznikom odjeće iz Istočne Europe. Ukupni uvoz odjeće iz Istočne Europe i Turske u Njemačku zauzima jednu trećinu ukupnog njemačkog uvoza odjeće, što je jednako cjelokupnom uvozu iz Azije. Zapadna Njemačka počela je relokaciju tekstilne proizvodnje 1970-ih, ponajviše u Istočnu Njemačku i Jugoslaviju. Zbog rata koji je razorio Jugoslaviju njemački proizvođači počeli su proizvodnju seliti dalje na istok, u Rumunjsku i Bugarsku.

Pojednostavljeno rečeno, geografska i kulturološka blizina zemljama jezgre svakako je jedna od kompetitivnih prednosti Istočne Europe i mediteranskog kruga. Ta blizina znači kraće vrijeme isporuke roba i relativno jednostavnu komunikaciju s trgovinskim partnerima. Druga važna prednost su postojeći proizvodni kapaciteti i kvalificirana radna snaga, kao i ostala razvijena infrastruktura. Treći važan faktor je devalvacija nacionalnih valuta Istočne Europe devedesetih, što je povećalo atraktivnost regije za proizvođače koji trgovinu vrše u eurima ili američkim dolarima. No važna dodatna “kompetitivna prednost” Istočne Europe leži u čestom nepoštovanju zakonâ o radu i zanemarivanju radnih uvjeta (dugi radni sati, odrađivanje pauza, nošenje rada kući, povećavanje normi), pogotovo radnih uvjeta žena.

Opasnosti konkurentnosti

Hrvatska tekstilna industrija u ovom se trenutku može razvijati u dva moguća smjera. Prvi je povećanje konkurentnosti i produktivnost te fokusiranje na poslove dorade (lohn poslove), a drugi je prelazak na proizvodnju visoko kvalitetnih proizvoda, za koju je potrebno imati sirovine. No u Hrvatskoj su tijekom devedesetih propale i one tvornice koje su baratale sirovinama potrebnim za preradu u tekstilnoj industriji, na primjer tvornice za otkup i obradu vune i tvornice konopa. Pamuk i ostale sirovine u Jugoslaviji su uvožene iz nesvrstanih zemalja poput Egipta i Indije, što je također tržište koje je danas izgubljeno. S druge strane, u Hrvatskoj još uvijek postoje fakulteti za dizajn, kako tekstilni tako i industrijski, pa se može smatrati da znanje nije nepovratno izgubljeno, a postoji i ogromna količina ugašenih strojeva i kvalificirane radne snage.

Povećanje konkurentnosti i produktivnosti nosi sa sobom rizik dodatne erozije radnih prava, sigurnosnih radnih uvjeta i dodatno smanjenje troškova rada. Pošto je teško zamislivo da plaće u tekstilnoj industriji mogu pasti još niže, povećanje konkurentnosti bilo bi moguće uz pomoć državnih institucija, na način da se investitorima omogući neplaćanje davanja za radnike (mirovinsko, socijalno, ozljede na radu) ili da se na kršenja Zakona o radu i Zakona o zaštiti na radu progleda kroz prste, ali i da se radnicama zabrani odlazak na godišnji ili na bolovanje u određenim periodima kad je proizvodnja povećana. Povećanje konkurentnosti također znači bržu ispostavu narudžbi, što podrazumijeva rad u tri smjene, bile one dozvoljene ili ne. A podrazumijeva i neplaćanje prekovremenih sati jer je broj radnih sati podređen potrebama naručitelja. U literaturi o tekstilnoj industriji ustalio se naziv just in time narudžbe, a upravo za njih blizina proizvodnih pogona ima važnu ulogu jer skraćuje vrijeme dostave.

Lohn ili doradni poslovi obuhvaćaju doradu, preradu, obradu i ugradbu. Osnovna karakteristika tih poslova je da se ugovaraju s inozemnim kupcima koji sav ili gotovo sav materijal, sirovine ili gotove dijelove za ugradnju u izvozni proizvod dostavljaju proizvođaču. Na primjer košulja bude dizajnirana, iskrojena i izrezana u Švedskoj, zatim se u kontejnerima prevozi do Rumunjske, gdje je radnice u pogonima šiju, te se odatle šalje natrag u Švedsku. Proizvođač u tvornicama koje obavljaju lohn poslove naplaćuje svoj rad, energiju i eventualno dio domaćeg materijala (tzv. troškove proizvodnje). Osnovni trošak ovakve poslovne transakcije su plaće lohn proizvođača, što je ono što kupci, odnosno naručitelji posla žele smanjiti. Ovaj oblik posla profitabilan je samo kupcu koji naručuje lohn posao, a poslovi dorade uglavnom su koncentrirani u zemljama ekonomske periferije.

U publikaciji Made in Eastern Europe, koju je objavilo udruženje organizacija (nevladinih i sindikata) koje djeluje u 15 europskih zemalja pod nazivom Clean Clothes Campaign, piše da su u posljednjih desetljeće i pol, koliko otprilike europska tekstilna industrija bilježi period “restrukturiranja i modernizacije”, tekstilne industrije zemalja bivšeg Istočnog bloka svedene na aktivnosti sklapanja odjeće, odnosno na lohn poslove. Nekad pune proizvodne tvornice takvim usitnjavanjem proizvodnog procesa gube svoje stvarne komparativne prednosti – znanje obrade materijala, tkanina i konaca, dizajna, uzoraka, izrade kolekcija, drugim riječima gube posjedovanje znanja cijelog proizvodnog procesa i postaju kotačići na ogromnoj pokretnoj traci sastavljanja odjeće, čiji radnici rade za golo preživljavanje.

Kad je neki sektor sveden na poslove dorade, profitna marža je znatno niža u usporedbi s proizvodnim pogonima koji imaju punu proizvodnju. Napredak u tekstilnoj industriji zemalja Istočne Europe, mišljenja su u Clean Clothes Campaignu, podrazumijevao bi da se odjeća, tkanina, konci, pređa, dugmad i sl., kao i dizajn, proizvode u toj zemlji. To bi stimuliralo buduće poslovne i ekonomske prilike regije. Tvornice koje se najvećim dijelom bave poslovima dorade iznimno su ranjive i ovisne o kupcima, odnosno naručiteljima posla. Odluke koje donose naručitelji posla mogu imati drastične posljedice za male proizvođače, koje čak i najmanje promjene u troškovima proizvodnje mogu izbaciti s tržišta. Poslovi dorade su dakle slijepa ulica za ekonomski razvoj. Fokusiranje na poslove dorade za sobom povlači eroziju radnih, socijalnih i ekonomskih prava radnika, narušava sigurnosne i zdravstvene uvjete rada, a kako bi se proizvodnja odvijala uz što manje otpora, nužno je i slabljenje sindikata. Žene su, s obzirom na feminizaciju rada u tekstilnoj industriji, skupina koju ovakvi radni procesi posebno ugrožavaju.

U slučaju DTR-a, novi vlasnici ističu pokretanje vlastitih linija, što podrazumijeva drugu opciju – prelazak na proizvodnju visoko kvalitetnih proizvoda, jer dovoljno nisku cijenu rada da bi niskim cijenama proizvoda mogli konkurirati tvornicama poput popularnog i jeftinog H & M-a u Hrvatskoj ne mogu postići, iako radnice u tekstilnoj industriji već imaju plaće niže od minimalca. A to se pak postiže različitim mehanizmima izbjegavanja Zakona o minimalnoj plaći, recimo vezivanjem plaće uz proizvodnu normu, redovitim mijenjanjem i povećanjem norme te fleksibilnim ugovorima o radu, što sve smanjuje troškove rada, odnosno narušava socijalnu sigurnost radnica i povećava profitnu maržu vlasnika tvornica.

Posebni rizici za žene

U periodu od Drugog svjetskog rata, otkad su žene u većoj mjeri izišle na tržište rada, do danas, kad čine većinu radne snage, radna mjesta na kojima su u najvećoj mjeri zaposlene mogu se opisati kao loše plaćena, nesigurna, neformalna i nepravilna po radnom vremenu. Taj se proces u literaturi naziva “feminizacijom rada”, a podrazumijeva one vrste zaposlenja i uključenost radne snage koja se obično povezuje sa ženama. Spolna podjela rada tipična je za radno-intenzivne operacije sastavljanja proizvoda. Poslovi koje u tim industrijama obično rade žene često se smatraju onima za koje nije potrebna kvalifikacija, dok se tipično muški poslovi vode kao kvalificirani. Diane Elson i Ruth Pearsons u tekstu “Nimble Fingers Make Cheap Workers” iz 1981. godine objašnjavaju da socijalna nevidljivost izobrazbe ženskih vještina poput šivanja i krpanja nije slučajna, već je “intrinzična procesu konstruiranja roda. Pritom se ne radi o procesu rodnog razlikovanja koji proizvodi ‘dvije različite, ali jednake’ rodne uloge žena i muškaraca. Radi se o procesu subordinacije žena kao roda” (Elson, Pearsons 1981.). “Ne radi se o ideološkom procesu koji se odvija u domeni vrijednosti i stavova.” Ne radi se o tome, upozoravaju Diane Elson i Ruth Pearsons, da se ženskim ulogama pripiše manja vrijednost ili da se jednostavno propusti vidjeti doprinos žena, ni o zauzimanju stava da je ženama mjesto iza muškaraca. Premda ideologija igra važnu ulogu, smatraju, subordinacija žena kao roda ne može se razumijevati samo u okviru “patrijarhalnih vrijednosti”, već se radi o materijalnim procesima koji se, osim u domeni stavova i vrijednosti, zbivaju i u praksama kojima smo okruženi.

Te prakse podrazumijevaju i smještanje ženskih vještina i aktivnosti u domenu privatnog, čime se žena lišava socijalne moći, koja ostaje rezervirana za muškarca koji je reprezentant u javnoj sferi. Socijalna, tj. javna i privatna sfera nisu jednake. Socijalna moć je kolektivna moć, koja se reproducira putem društvenih procesa, relativno neovisnih o osobinama pojedinaca, dok je privatna moć isključivo individualna moć, usko vezana uz pojedinca i njegove osobine te se reproducira čistom slučajnošću. Stoga smještanje ženskih vještina i aktivnosti u sferu privatnog proizvodi sekundarni društveni status žene, zbog čega su one na tržištu rada posebno izložene supereksploataciji, u smislu da se od ženskih plaća ne očekuje da pokrivaju punu mjesečnu reprodukciju radne snage, bilo na dnevnoj razini ili na razini socijalne reprodukcije. Žene su stoga na tržištu rada jeftinija radna snaga, čija plaća ima status dodatnog poluprihoda. Usto, većina sustava i pogodnosti socijalnog osiguranja i zaštite temelji se na godinama radnog staža, što odražava dominantni, tradicionalni muški model neprekinute 45-godišnje karijere, koji se ne podudara s iskustvima većine žena na tržištu rada (žene češće ulaze i izlaze iz tržišta rada, zbog trudnoće, bolesti djeteta, njegovanja starijih i bolesnih roditelja). To je na primjer i glavni razlog zašto mnoge žene ne mogu ostvariti punu starosnu mirovinu, čime se povećava rizik od siromaštva u kasnijoj dobi (Collins 2009: 25).

U vrijeme propadanja i seljenja proizvodnih pogona tekstilne industrije na istok, tekstilne radnice dugoročno predstavljaju posebno ranjivu društvenu skupinu. Prema riječima sindikalistkinje Svjetlane Šokčević, radnice u proizvodnji najčešće imaju završenu samo osnovnu školu, a samo dio ima završenu i srednju školu. Sve je već broj žena s nekom drugom završenom školom (frizerka, kozmetičarka, pedikerka i slično) koje se zapošljavaju u tekstilnoj industriji. U prosjeku počinju raditi sa 15 godina, to jest nakon završene osnovne škole, ili sa 18 godina, nakon završene srednje škole. Ne događa se često da tekstilne radnice ostvare punu starosnu mirovinu. Najčešći razlozi prekida radnog odnosa su invalidska i prijevremena starosna mirovina ili otkazi prema programima viška radnika ili zbog stečajnog postupka. Kod šivačica najviše strada kralješnica, ali sve se više dijagnosticira i stres zbog loših radnih uvjeta, loših međuljudskih odnosa i psiholoških pritisaka – prijetnji otkazima ili stečajem, pritisaka da izađu iz sindikata, prijetnji ako ulože tužbu sudu zbog uskraćenih prava iz radnog odnosa, ako pozovu inspekciju rada i slično (Matejčić, 2010.). Radnice koje primjerice u dobi od 40 godina dobiju otkaz, nemaju nikakve šanse da se ponovno zaposle, smatra Svjetlana Šokčević. Te radnice povremeno rade na crno. Ponekad čak i na svaki način izbjegavaju ponovno se zaposliti, osobito ako su otpuštene kao višak radnika ili zbog stečaja, jer te vrste otkaza povlače za sobom i pamćenje visoke razine stresa, straha i nekorektnih međuljudskih odnosa, što je sve krajnje demotivirajuće. Neke žene odlaze raditi kao čistačice u bolnice, gdje su bolje plaćene nego dok su bile tekstilne radnice (Matejčić, 2010.).

Posljedice krize dugoročno snose žene

Teški i krizom pogoršani radni uvjeti obilježeni su dodatnom prekarizacijom rada žena. Sve duže radno opterećenje, ukidanje socijalnih osiguranja i dodataka poput božićnica, toplog obroka i prijevoza, te fleksibilizirano radno vrijeme povećavaju razinu stresa. Nesigurnost vezana uz radno vrijeme otežava usklađivanje obiteljskih obaveza s radnima, što dodatno povećava iscrpljenost i za posljedicu ima pogoršanje zdravlja tekstilnih radnica. Pad realnih plaća i mirovina uzrokovan recesijom, krah socijalnih zaštita, destrukcija javnih servisa, napadi na radno zakonodavstvo i povećanje poreza, iako opće pojave, žene pogađaju više nego muškarce. Žene su primarne korisnice (ali i radnice) javnog sektora i socijalnih zaštita (zbog brige za starije i nemoćne, poreznih olakšica za djecu, dječjih doplataka, vrtića, škola, bolnica…), čiji nestanak ne otežava dodatno samo položaj žena na tržištu rada, nego i usklađivanje rada s obiteljskim obvezama. Mjere štednje u sferi socijalne zaštite i rezovi u javnom sektoru izravno se prelamaju preko leđa žena. Isto vrijedi i za sve ubrzaniju komercijalizaciju obrazovnog sustava, gdje žene također čine većinu radne snage, ali i za poskupljenja vrtića, dnevnog boravka u školama i školske opreme.

U kontekstu hrvatske tekstilne i srodnih joj industrija, koje su u posljednjih 15-ak godina izgubile preko 100 tisuća radnika, najvećim dijelom žena, najproblematičnije pitanje već odavno nije kako spasiti tekstilnu industriju: s obzirom na činjenicu da je Hrvatska već ušla u EU i s obzirom na iznimno snažan konkurentski pritisak u tom sektoru, spašavanje te industrije možda i nije realno očekivati. Osim toga, zbog globalnog kretanja cijene rada u tekstilnoj industriji, njezino eventualno “spašavanje” za radnice bi, po svoj prilici, značilo još gore radne uvjete od ionako katastrofalnih postojećih. Stoga je pitanje kojemu se treba okrenuti i kojim se treba pozabaviti problem velikog broja kvalificiranih, a potpuno nezaposlivih radnica. A to nije samo problem radnica koje će izgubiti ili su već izgubile posao, nego dublji društveni problem. Nezaposlivost ove prave armije rezervne radne snage, osim što pogađa njihove obitelji, naročito pogađa i određene regije u Hrvatskoj, u kojima su tekstilna i njoj srodne industrije koncentrirane. Zbog nezaposlivosti i krize te žene odlaze raditi ilegalno preko granice, najčešće u zemlje Zapadne Europe, kao njegovateljice ili dadilje, gdje su izložene svim rizicima ilegalnog rada, bez ikakve pravne zaštite, a to je sve samo ne društveno prihvatljivo rješenje.

Literatura:

– Bonfiglioli, Chiara. 2013. “Gendering Social Citizenship: Textile Workers in post-Yugoslav States”, The Europeanisation of Citizenship in the Successor States of the Former Yugoslavia (CITSEE), CITSEE Working Paper Series 2013/30., Edinburgh, Scotland, Velika Britanija.

– Collins, Mary. 2009. “Europske tendencije u politikama zapošljavanja”. U: “Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice”. Ur. Borić, Rada, Šinko, Marjeta i Prlenda, Sandra. Zagreb: Centar za ženske studije, str. 21-31.

– Elson, Diane, and Ruth Pearson. 1981. “Nimble Fingers Make Cheap Workers: An Analysis of Women’s Employment in Third World Export Manufacturing”, Feminist Review vol. 7, no.1 (1981): 87-107.

– Grozdanić, Dragan. “Šutite i delajte”, Novosti, 10. ožujka 2013. http://www.novossti.com/2013/03/sutite-i-delajte/ (pristupljeno 16. kolovoza 2013.)

– Matejčić, Barbara. 2010. Intervju sa Svjetlanom Šokčević, predsjednicom Sindikata tekstila, obuće, kože i gume Hrvatske. Cunterview.net http://cunterview.net/2010/politika-drustvo-mediji/intervju-sokcevic (pristupljeno 16. kolovoza 2013.)

– Musiolek, Bettina and others. 2004. “Made in Eastern Europe”, Clean Clothes Campaign, Berlin.

– Vodopivac, Nina. 2007. “Labirinti postsocializma: Socialni spomin tekstilnih delavk in delavcev”. Littera picta d.o.o., Ljubljana.

– Vanden Daelen, Christine. 2012. “Women are the real creditors of the public debt”, http://cadtm.org/Women-are-the-real-creditors-of (pristupljeno 18. kolovoza 2013.)